blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » kol 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog
petak, rujan 19, 2008

Ova priča je u preradi jer ne valja.

Biti će vraćena kad je popravim. Kad god to bilo. Već mi je pun kufer ljudi kojima objašnjavam da ovaj dio preskoče, i da krenu s nečim drugim, a oni uporno čitaju samo to.

 

We are sorry for the inconvenience... NOT.


decay @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 16, 2008
The calm comes after the storm.
-WotC




PROLOG

 

Gusti, sivi oblaci već su se tjednima skupljali na obzorju. Nisu prilazili, i nisu najavljivali ništa. Samo su tamo stajali. I sama je njihova prisutnost polako, ali sigurno, neko kolektivno raspoloženje mijenjala depresijom. Nije bilo daška vjetra koji bi ih pomaknuo, a kamoli otjerao. Na trenutke je djelovalo kao da samo čekaju na nešto. Ili nekoga.

Sunce se još jednom polako i neumoljivo spustilo do obzorja, gotovo u potpunu sjenu. Još je nekoliko posljednjih, najmanjih tračaka svjetlosti prošlo nebom, a zatim se izgubilo u sivilu. Počela se dizati magla, blago milujući ogoljelo drveće. Osjećala se kasna, statična, tmurna jesen u zraku.

Uglačani križ od tamnog drva na zidu utopio se u sjeni. Prošao je još jedan dan. Uzalud potrošen dan, uzalud potrošeno vrijeme, pomislila je Hanna, okrenuvši se od prozora. Već je tjednima bila u depresiji, i sve joj se više sve činilo bez smisla. A vrijeme i raspoloženje oko nje nije joj ni najmanje pomagalo. Sjela je na krevet i duboko uzdahnula. Ovo više nije bila dosada. Po glavi joj se vrtjelo previše toga da bi to nazvala dosadom. Nije bila ni klasična depresija; ovog je puta hvatala mnogo, mnogo dublje. I ovog je puta postojao konkretan razlog. Pred tek nekoliko godina je završila s pubertetom, i kao i mnogi njezini vršnjaci, bila je sklona povremenom malodušju. Ovo je bilo nešto drugo.

Pogledala je oko sebe po nevelikoj sobi koja se polako, ujednačeno mračila. Polica s knjigama puna prašine. Radni stol s otvorenom bilježnicom, već danima na istoj stranici. Stalak za CD-a s previše CD-a koji su nosili neka sjećanja, od kojih su mnoga u najmanju ruku bila teška, ako ne i bolna. Muzička linija i akustična gitara koje već tjednima, ako ne i mjesecima, šute.
Izvalila se na krevet i zatvorila oči. Da je bar sve ružan san. Kad bi se bar sve sutra ujutro vratilo na staro. Ali neće, znala je da neće. Znala je da opet neće moći zaspati do kasno u noć, da će se opet ujutro buditi s užasno povišenim tlakom i suhim grlom i da će je ujutro opet dočekati glavobolja, što zbog neispavanosti, što zbog živciranja, da će piti još više kave i da neće prestati pušiti. Već se počela užasavati toga. Mrzila je noći, a jutra je mrzila još više.

Ustala je i vratila se do prozora. Još jedan uzdah. Možda će joj se prispavati uskoro, pa će možda ipak zaspati i bar se donekle naspavati do jutra. Mda. Kao i svake večeri. Neće.
 

* * * * *
 

Zijev. Jutro. Ljudi me čudno gledaju, jer sam valjda jedini u cijelom gradu koji sjedi na terasi svojeg najdražeg kafića i uživa u jutarnjoj kavici. Doduše, ne pijem kavu nego Earl Grey, i nije mi hladno jer sam naviknut na hladnije vrijeme, vjetar po običaju ne puše, a ja nosim svoju dragu kožnu jaknu i baš me briga za ljude oko mene. Volim ih promatrati, pogotovo kad slažu čudne face. Moja osobna skrivena kamera. Dižem laptop, spajam se na obližnju bežičnu mrežu, uživam u 3D efektima svojeg desktopa i provjeravam e-mail. Život je lijep.

Zapravo, čekam da mi se brat pojavi. Zadnjih nekoliko dana mu pravim društvo u lutanju bespućima našeg lijepog grada u potrazi za... nečim. Ili nekim. Kad god ga pitam što zapravo tražimo, nikada ne dobivam neki konkretni odgovor. Najčešće se drži fraze "sretan kraj", što god to za njega značilo. Iskreno, nije mi to ni posebno bitno, jer mi je prije svega drago da mogu još malo vremena provesti s njim prije nego što opet ode. Nekoliko sam mu puta pokušavao objasniti da sretan kraj ne postoji, jer ako je nešto sretno, onda to nije došlo kraju. Bez uspjeha. Ma dobro. Znam da će naći to što traži, i tada ću vidjeti što to zapravo jest.

Ne pitajte me kako znam. Jednostavno znam; neke stvari vidim. Čujem. Osjećam. Nanjušim. Nazovite to kako želite. Neki to zovu intuicija, neki vidovitost ili ESP, drugi samo znanje, dedukcija, što god već. To je također i ono što mi omogućuje da znam neke stvari koje se događaju nevezano uz mene; često shvatim na temelju jedne ili dvije scene što se cijelo vrijeme događalo, a ponekad čak i cijelo vrijeme osjećam da se to događa. Jednostavno... znam.

To je vjerojatno i jedan od bitnijih razloga zašto sam ja jedan od rijetkih koji na neki način gotovo u potpunosti shvaćaju mojeg brata – njegovo ponašanje i način na koji razmišlja.
O, evo njega. Dižem se, plaćam svoj čaj i krećem prema njemu. Nastavljamo potragu. Ovo je zapravo i zabavno. Na temelju stvari koje smo dosad obišli, pokušavam konstruirati neki uzorak po kojem tražimo, ne bi li došao do ideje što tražimo. Ili drugim riječima, pratim kuda idemo ne bi li shvatio kamo idemo. Iskreno, zasad mi ide toliko dobro da još nemam blagog pojma što se događa. Heh. Toliko o mojem šestom čulu i inteligenciji.




BAJKA?

 

Posljednja boba grožđa. Urgh. Nije joj ni najmanje odgovaralo slatko, i ovo je bilo čisto zavaravanje gladi. U posljednja dva tjedna izgubila je već nekoliko kilograma, na svoju ionako ne previše snažnu građu. Ali svejedno, nije imala nikakve volje za jelom. Umor i slabost su se umjerenim tempom nabirali.

Pogledala je na sat koji je mirno visio na zidu kraj prozora i jednolično njihao svoj uteg. Bit će skoro podne. Mogla bi se i otpraviti nešto korisno raditi. Razmaknula je zavjese na prozoru i upalila svijetlo. Već je bila potpuno budna nekoliko sati, samo što je, što zbog bezvoljnosti, što zbog već kroničnog umora, bila previše usporena. Na radnom stolu je još uvijek ležala bilježnica. Više se nije ni sjećala za što ta jest. Mogla bi organizirati radni prostor i početi spremati neke ispite. Počela je nevoljko uzimati jednu po jednu po jednu knjigu i sortirati ih, stavljati skripte pokraj njih, bacati stare skripte i bilježnice... Ovo bi moglo potrajati. Pogotovo ako joj nešto još i odvrati ono malo pažnje što je unijela u taj posao.

Kao, primjerice, album s fotografijama koji je izronio iz jedne hrpe knjiga i papira. Album koji više ne želi ni pogledati, a kamoli uzeti u ruke i prelistati. Točno zna što je unutra, i na pomisao toga opet joj se stegne grlo.

U albumu su se nalazile njezine još do nedavno najdraže slike iz prošlosti. Ljudi s kojima je provela možda najljepše trenutke, i uz koje je vežu najljepša sjećanja. Ljudi uz koje je odrastala, i koji su odrastali uz nju. I koji su se, kao i ona sama, zadnjih godina promijenili, neki više, neki manje. Ali čije promjene, kao ni svoje, nije mogla podnijeti. Više ih nije bilo u njezinom životu. A s manje ih se razišla na lijep i miran način nego na onaj drugi. Često joj je bilo žao zbog toga, pogotovo u ovakvim situacijama kada je bila potpuno sama. Postepeno je u zadnje vrijeme počela shvaćati kako zaista ljudi oko nje nisu za sve krivi. Eh. Ipak je uzela foto-album u ruke i, protivno svojem običaju listanja od sredine, otvorila ga na prvoj stranici.

Što je pred nju stavilo nešto ni manje očekivano. Pred njom je izronila slika na koji je gotovo zaboravila... a zajedno sa slikom izronilo je i sjećanje. "Antonio", prošaptala je, nježno prešavši rukom preko slike. Simpatični, bistri i dobroćudni dečko iz gimnazije, razred iznad njezinog, s kojim je uvijek bila u vrlo prisnim odnosima. Znala je, doduše, da je on zaljubljen u nju; to se u navratima vidjelo iz aviona. Ali... recimo da nikada nisu dobili priliku za nešto ozbiljno. Naime, jedne od proteklih jeseni završili su u prometnoj nesreći. Ona se izvukla i potpuno oporavila, bar fizički. On nije.

Sjela je na stolicu, nalaktila se i zarila ruke i kosu. Uzdah. Trebalo bi krenuti dalje. Njega se još često sjeti, iako ga već zapravo dosta dugo nema. To je saznala tek kad su ga pustili iz bolnice. Bilo je i drugih ljudi oko nje. Posljednja ozbiljna veza se prije više od godinu dana pretvorila u čisto natezanje, a pred par mjeseci bila je konačno, na ne-previše-civiliziran način, prekinuta. S previše ljudi se na ne-previše-civiliziran način razišla. Sad kad gleda, čak bi joj se i jedan takav razlaz činio previše. Počela je shvaćati da je samoća uistinu jedan od glavnih razloga njezine sve teže depresije. Previše se toga nakupilo u prekratko vrijeme. Trebalo bi krenuti dalje.

Lakše je to reći nego učiniti. Kad bi bar sve bila neka lijepa bajka sa sretnim završetkom. Kad bi bar došao princ na bijelom konju i spasio je. Ili bijela golubica s maslinovom grančicom i donijela joj mir. Kad bi bar.
 

* * * * *

 

"Hej Buraz", oglasio sam se nakon više od pola sata razmišljanja, bez razgovora, popraćen samo ritmičnim koracima po ulici u gradu. Pokušavao sam doći do bilo čega što bi se pomaknulo iz mrtve točke zvane sretan kraj. Dobio sam upitan pogled. "Znaš li kako je Snjeguljica skončala?" Vidio sam da se zamislio. Znao je da ne mislim samo na neku pričicu za malu djecu. Na kraju krajeva, ovo nije bajka. "Sretan kraj?", promrmljao je ipak. Odmahnuo sam glavom. "Ubila se", rekoh konačno. "Skužila je da je njezin takozvani princ teški pedofil i nekrofil, i da je stalno vara sa... znaš već. I da je i sama tako zapravo preživjela, jer je imala, koliko ono? Dvanaest, četrnaest godina? I još je bila mrtva, u trenutku kad ju je ovaj manijak poljubio i bog zna što joj još napravio." "Prase", glasio je kratak i jasan komentar mojeg brata. "Kad je to sve skopčala, razrezala si je žile i dala papcima otegnuće." "Tragedija", promrmljao je. "Trebala je pronaći drugog." "Bi li ti na njezinom mjestu?" Opet me pogledao i bez riječi nastavio niz cestu. Ha. Jesam te. Pravo pitanje u pravom momentu, ti ne odgovaraš ništa... neke stvari su odmah jasnije. Da si rekao jednu riječ, još bih imao sumnje u to što tražimo. Možda. OK, prihvatit ću igru.

Stigli smo pred malenu kuću u predgrađu. "Tu traži", rekao mi je, krenuvši dalje niz cestu. "Kamo ćeš ti?", upitah. Nisam doduše ni očekivao da će ostati ovdje sa mnom. Tu je živio tip s kojim si je nekada bio u vrlo dobrim odnosima, a sad... Heh. Recimo samo da je jedna ženska stala između njih. Nije bitno. Znam što ovdje tražim.

"...Baš moraš?", smrknuto me upitao dotični tip nakon što sam mu objasnio što želim. Otpuhuo sam. Prokleti bezobrazni balavac. Da smo deset godina mlađi, mogao bih mu jednostavno zaprijetiti pravom starijeg i jačeg. Ovako sam ga samo pogledao jednako smrknutim pogledom i protisnuo "Baš... moram". Uzdahnuo je. "A, dobro. Valjda imaš pravo na to." Nestao je s vrata, i zapravo iznenađujuće brzo se vratio noseći mi nekoliko isječaka iz novina, nekoliko slika iz novina i fotografija koje je sam napravio, jedan stari adresar i bilješke sa... seanse dozivanja duhova. U koju je moj brat bio upleten. I koja je kasnije donijela izvjesne kontroverzije na razini lokalne sapunice. Živjelo poštovanje prema mrtvima. Izvadio sam iz torbe posljednju limenku piva i dao je ovome. "Izvoli, to ti je za pomoć. Bit ću u kafiću na uglu sljedećih dva-tri sata, OK? Onda ću ti ovo sve vratiti." Činio se prilično veseo što je dobio to pivo. Ja sam odmaglio dok se još nije predomislio.
Doduše, prvo sam odmaglio do fotokopirnice i napravio kopije slika, a tek onda sjeo u kafić. Ovog puta unutra; nema smisla s ovim stvarima biti na terasi i izlagati se mogućem vjetru i privlačenju pozornosti. "Čaj", rekao sam konobaru koji se približio, da bi nakon toga izvadio ove materijale iz torbe, zajedno sa svojim blokom i kemijskom, i počeo bilježiti zanimljive, ili meni dosad nepoznate, stvari.

Kad sam bio gotov, već su debelo prošla dva sata. Prijepis diktafonske snimke koji sam našao bio je u najmanju ruku fascinantan. U svaki i najmanji detalj autentičan, po mojem skromnom mišljenju, a pokojnika sam poznavao vrlo dobro. To je bio u potpunosti njegov stil govora. Ni Dustin Hoffman ga ne bi mogao ovako dobro skinuti. Bilo je za moju sigurnost još razloga, ali za sada nebitnih. Sad su mi se neke stvari samo lijepo poklopile... ne na baš previše očekivan način, moram priznati, ali bar sam došao do njih. Platio sam čaj, izišao iz kafića i vratio materijale gunđavom tipu. Zatim sam otišao potražiti brata u obližnji parkić. Računao sam da ću ga tamo naći.
Čekaj malo. Koje sam ja zapravo podatke sad čupao? Kratko rezimiravši sve u glavi, došlo mi je konačno do pameti da, osim možda nekoliko adresa koje sam saznao, moj brat ovo sve zna. Gad mali. Htio je da skužim o čemu se zapravo radi. OK. Ali što sad? Kamo idemo? I, još bitnije, što zapravo pokušavamo postići?

A gle njega. Šetkara uokolo po parkiću, skoro da se igra kao malo dijete, prekrasno mu je u životu. Iskreno, toga sam se i bojao. Bojao sam se da ne zastrani, i da ne zaboravi kuda je krenuo. Možda je zato i mene poslao u moje procese dedukcije, da bi bio siguran da ću ga izvući ako vidim da je krenuo u krivom smjeru. Dobar pokušaj, braco. Ali mogao si mi bar dati malo više informacija. Dolazim do njega i zovem ga da krenemo dalje, ali ne reagira. K vragu. Ajde dobro... sjest ću na klupu i pričekati da se smiri. To bi doduše moglo potrajati... možda i satima. Takav je on.
Čitam ponovno bilješke. Čekam. Pokazujem mu što sam našao. On je malo zainteresiran, malo nije. Čekam dalje. Listam novine. Čekam. Preslušam cijeli jedan album koji imam u MP3 playeru. Već mi ide polako na živce. Ponovno se hvatam bilježaka... Stop. Kakav je to miris u zraku? O, ne. Ustajem i prilazim cesti. Da, osjeća se. I izgleda da se približava.

Čudno je to moje "šesto čulo". Ipak donekle postoji. Ili svi ostali imaju jako slabe noseve. Ali postoje neke stvari koje mogu nanjušiti, i u koje sam sto posto siguran da ih njušim. Kao primjerice ovu. I iskreno, mrzim taj smrad. Samo radi njega bi odbacio sva svoja "šesta čula", ukoliko ta uopće postoje. Odvratno.

"Hej, mali." Dobivam pažnju. Zna da kad ga tako zovem, da je stvar ozbiljna. "Prestani se zajebavati. Nije vrijeme za to. Dođi ovamo." Polako se dovukao, i razgledao oko sebe. "Osjećaš li ti ono što ja osjećam?", upitao sam ga. Shvatio je što mislim. Onjušio je zrak, i sekundu kasnije pogledi su nam se sreli. "Smrt", rekosmo u glas. "Smrt je na putu", nastavio sam. "Krenimo", reče on. "Brzo. Brzo. Drugi kraj grada."
 

* * * * *
 

O, ne. Ne još jedna večer, ne još jedna noć, ne sve opet ispočetka ujutro. Nije ništa postigla danas. Nije se ni najmanje izvukla iz depresije, a neke stvari su je počele vući još i dublje. Tlak joj je već počeo rasti. Kad se smrači, bit će još gore. Mogla bi uključiti glazbu, da otjera tu odvratnu tišinu... a opet, tko zna kamo će joj to odvesti ionako ne previše stabilnu struju misli.

Kroz prozor je propuhnuo povjetarac. Okrenula je leđa od prozora i uperila pogled prema križu na zidu. Htjela je upitati "Zašto?", ali nije mogla ni otvoriti usta. Htjela je kleknuti, moliti se, zaplakati, učiniti bilo što, samo da se ova unutarnja agonija bar na kratko prekine. Pala je na koljena i pognula glavu. "Zašto?", protisnula je konačno, a kroz stisnute oči krenule su dvije suze. Stvarno je dosta svega. Dosta joj je ljudi kojih nema kraj nje kad ih treba, dosta joj je fakulteta, sjećanja, same sebe... dosta je bilo svega. Što od prohladne temperature u sobi, što od nove ideje koja joj je sinula i koja se činila užasnom, ali opet, toliko... uzbudljivom, počela se blago tresti. A zatim sve jače. Pognula je duboko glavu, stisnula ramena rukama i skvrčila se najjače što je mogla. Došla je do samog ruba. Samo je morala sama sebi potvrditi. Samo je morala smoći toliko snage i toliko hrabrosti. Više nema što za izgubiti.

A tada je, iznenada, čula iza sebe lepet krila. A zatim još jednom, malo bliže. I konačno treći, na prozoru iza sebe. Otvorila je oči u čudu, još uvijek leđima okrenuta prema prozoru. Je li poludjela? Nikad nije ptica doletjela na njezin prozor. Ne, to ne može biti. Učinilo joj se. Ponovo je zatvorila oči. Tako je klečala nekoliko sekundi, a zatim se, ispod sve bezvoljnosti i depresije, ipak pojavio crv znatiželje. Možda joj je molitva uslišana. Možda se pojavila bijela golubica. Ustala je i okrenula se.
Na prozorskoj dasci nije bila bijela golubica, nego gavran. Veliki, crni gavran, koji ju je svojim malenim, ali bistrim očima gledao ravno u njezine. Nije znala da li bi vrisnula, da li bi opet zaplakala, da li bi ga pokušala otjerati... bila je već potpuno izgubljena. Jednim je dijelom očekivala da će gavran reći "Nikad više", i tamo ostati stajati zauvijek. Da, to će se vjerojatno i desiti. Gavran joj je došao suditi. "Hajde, reci", šapnula je, jedva čujno. A tada je primijetila da se, na neki čudni način, polako smiruje. Prisutnost drugog bića, pa čak i ovog ovdje gavrana, ulijevala joj je neku pozitivnu energiju. Stala je pred gavrana i čekala.

Gavran nije rekao ni riječ. Još je kratko gledao u nju, a zatim je odletio s prozora. Hanna je gledala za njim, jednim dijelom ne vjerujući da se ovo upravo dogodilo. Zatim je duboko uzdahnula i okrenula se od prozora. A tada, baš u tom trenutku, opet je čula lepet krila na prozoru. Natrag se okrenula i spazila onog istog gavrana. Ali sada je ovaj u kljunu nosio ružu. Pravu, svježu, trnovitu crvenu ružu. Oprezno ju je položio iz kljuna na prozorsku dasku i ponovno pogledao Hannu ravno u oči. A onda je raširio krila i odletio van, prema obližnjem drvu. Hanna je prve sekunde bila u šoku, a zatim je jurnula do prozora, i ogledala se uokolo. Vidjela je gavrana koji je sletio nisko, do klupice pred drvetom, i vidjela je još nekoga na klupici, tko joj je od nekud izgledao poznato. A tada se sjetila i izjurila van.




EPILOG

 

To je bilo prvi put da sam je vidio. Iskreno, zaista je bila lijepa, onako kako mi je brat pričao o njoj prije nekoliko godina. Imala je neki snažni sjaj u očima, i njezino držanje, kad je izišla van, iako očito već i fizički pokolebana od teškog duševnog razdoblja, ipak je nosilo jedan izvjesni sklad.

Došla je do mene polutrčećim korakom, ne skidajući pogled s mojih očiju. "An... Antonio? Jesi li to ti?" Eh... znao sam. Nemoćno sam odmahnuo glavom. "Mihael. Mihael Korvin, stariji brat. Žao mi je. Antonija već dugo nema." Stala je pred mene, splasnutog pogleda. "Ali... ali odakle onda ovo?", pokazala mi je ružu. "Od tebe?", upitala je. "Ne", odgovorih. Iznad mene grakne gavran. Dugi, pomalo tužni graktaj. "Mislim da je ta ipak od Antonija. Ne pitaj kako, i ne pitaj zašto. Ali ovu si dobila od njega." Stisnula je usne i kimnula glavom. "Shvaćam... mislim da shvaćam. Hvala ti", rekla je konačno, pogledavši u gavrana.

Okrenula se i htjela otići. "Čekaj", rekao sam. "Imam i ja nešto za tebe." Prekopao sam po torbi i izvadio blok s kopijom prijepisa snimke diktafona, na koji sam simbolično napisao "Sjećanje". "Antonio ne bi volio da ovo imaš, ali mislim da će mi ovaj put oprostiti", rekao sam. "Znam kako se osjećaš, i mislim da bi trebala možda znati što se jednom davno dogodilo. I shvatiti da ipak ima onih kojima je stalo do tebe. Ako ne ovdje, na ovom svijetu, onda negdje u blizini, dovoljno daleko da ti ne stoje na putu, ali dovoljno blizu da mogu paziti na tebe." Uzela je blok i pritisnula ga na prsa, zajedno s ružom. "Hvala ti", rekla je ponovno. "Sve je OK." Zatim se okrenula i otišla natrag u kuću. "Sretan kraj", rekoh u poluglasu.
 

* * * * *
 

Vraćali smo se natrag prema centru grada, dugo ne prozborivši ni riječ. "Miris?", graknuo je Antonio. "Nema ga više. Otišla je. Opet si je prevario. Ne misliš li da će se ljutiti na tebe?", rekoh, više u šali. Znao sam da neće. Njoj je svejedno. A njega je već odnijela, i nekako se uspio vratiti. Doduše, ne baš u najljepšem obliku u kojem je mogao, ali izgleda da je uspio to radi čega je došao. I nije se vratio za stalno. Izgleda da će sad morati otići. "I sad?", upitao sam, sjedajući na klupu na glavnom trgu. "Što sad?" Antonio je sletio kraj mene. "Ti reci". "Ja da kažem?", pogledah ga u čudu. On mi uzvrati pogled. OK, u redu. Šesto čulo, dedukcija, bla bla bla. "Ako mene pitaš, ona će se polako vratiti u normalu. Imat će nešto u što će vjerovati i što će joj bar donekle držati moral. Krenut će dalje svojim životnim putem, i valjda stići tamo gdje joj je mjesto, tamo gdje pripada."

Gavran kraj mene se stresao. Činilo mi se da ga je uznemirilo ovo zadnje što sam rekao. "Pripada...", rekao je. "A gdje mi pripadamo, Mihaele?", upitao me, mučeći se sa slogovima atipičnima za njega. Slegnuo sam ramenima, ustao i krenuo prema kući. On je polako poletio za mnom. "Heh. Vjerojatno tamo gdje nikada nećemo stići."




SVI LIKOVI, DOGAĐAJI I MJESTA U OVOJ PRIČI SU IZMIŠLJENI.
SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA, DOGAĐAJIMA I MJESTIMA JE SLUČAJNA, NO NEIZBJEŽNA.
decay @ 02:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare