blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » sij 2007
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog - siječanj 2007
ponedjeljak, siječanj 22, 2007

(za blue_sun)


Nekoliko minuta nakon što je kiša prestala bubnjati po krovnim prozorima ambulante, zazvonio je mobitel. „Hej kid... Sorry, ne mogu doći po tebe danas. Moram pripremiti seminar koji imam za par sati, maloprije su mi javili. Kolega s kojim sam radio se je navodno razbolio i sad je sve prebačeno na mene.“ „A... dobro, doći ću sama kući. Ako nista drugo, bar kiša više ne pada.“ „Ne ljutiš se?“ „Ma neee... Ajde buraz, vidimo se.“
Ella je spremila mobitel u torbu i ugasila računalo koje je veselo titralo pred njom. Duboko je udahnula i zatvorila oči. Još petnaest minuta. Još četvrt sata... gotovo ničega. Dosade. Čekanja. Mrzila je raditi u noćnoj smjeni. To ju je zahvatilo, u pravilu, jednom mjesečno, i uvijek joj poremetilo bioritam. Bila je jutarnja osoba, koja je najviše voljela rano leći i rano ustati. A sada je bilo petnaest minuta do tri ujutro. To je bilo, čak i za nju, malo prerano za ustajanje. Nadala se da smjena neće zakasniti... i da je kiša stvarno i potpuno prestala. Tek joj je sad zapravo došlo do glave da stariji brat ovoga puta neće doći po nju, i da će morati dobar dio puta propješačiti. Prokletstvo.
A tada je, po prvi put, primijetila tišinu oko sebe. Kiša više nije bubnjala, računalo više nije zujalo, čak nije bilo ni sata koji bi tiktakao negdje u blizini. Na te se zvukove u posljednjih nekoliko sati toliko priviknula da su joj sada, ovako umornoj, gotovo nedostajali i stvarali donekle neočekivanu situaciju. Ovako, sa zatvorenim očima, u grobnoj tišini, potpuno sama, osjetila se pomalo sablasno. Na trenutak je čak zaboravila da je gluho doba noći, i malena iskra straha zatitra u njoj.
Nagli tresak otvaranja vrata odjeknuo je cijelom ambulantom, i Ellin tlak skoči na dvjesto, malo zaostajući za pulsom. Jedva se suzdržala da ne vrisne. „Dobro jutro, Ella!“, zacvrkutala je kolegica koja ju je došla zamijeniti. „Joj, jadnice mala, pa ti si tu cijelu noć, i još k tome sama... Ajde, idi doma.“ Bez ijedne riječi, još u stanju neke pospanosti, Ella je ustala sa svoje stolice, otišla iza paravana. Tamo je svukla kutu i obukla dugi, smeđi kaput kojeg je nosila već godinama. „Hvala“, oglasila se konačno. Ustanovila je da je zapravo vrlo pospana, i da se kolegica nije pojavila, pala bi u drijemež u kojem bi dočekala jutro. „Ajd, vidimo se“, rekla je polako izlazeći kroz vrata. „Ba-aj!“, čula je prolazeći kroz hodnik.
Glupo odrađivanje stipendije u glupim noćnim smjenama u glupoj seoskoj ambulanti, pomislila je zatvarajući ulična vrata. Zijev. Sad još treba pješice doći doma... K vragu. Duboko je udahnula nekoliko puta i svježi, prohladni zrak ju je malo razbudio. Bio je početak jeseni. Osim laganog povjetarca tu i tamo, sve je bilo tiho. Čuli su se samo Ellini koraci koji su ritmično udarali u ispucani asfalt pun rupa i zakrpa. Osim nje, nigdje nije bilo živoga stvora.
Mrtva umorna, polako je koračala cestom. Htjela je ići brže, i što prije stići kući, ali nije imala snage. S vremena na vrijeme osjetila je povjetarac. Osjećaj svježine koji joj je prolazio po licu i kroz kosu bio je više nego ugodan, nakon svih sati provedenih sjedeći u zatvorenom prostoru. Činilo joj se kao da je upravo miluje.
S vremenom je i taj osjećaj gotovo nestao, i ostao je samo tupi, jednolični umor. Postepeno je prestala razmišljati o ičemu. Gotovo da nije ništa vidjela, a i percepcija sluha joj je ili izblijedila ili više nije imala snage i volje obraćati pažnju na ono što čuje. Skoro u polusnu, ili polusvijesti, vukla se poput magle tihom i sve mračnikom seoskom cestom. Svaki joj se korak činio sve težim i osjećala se je sve umornije.
Razbudio ju je zvuk automobila koji je projurio kraj nje i nestao u mraku pred njom. Na trenutak je zastala, a zatim krenula dalje. Uskoro se našla na malenom raskrižju, gdje je morala skrenuti desno da bi došla do grada. Stresla se. Tek joj je u tom trenutku sinulo da joj se na putu nalazi maleno groblje. Stala je na raskrižju, još jednom se zamislivši. Nije imala volje ići usred noći grobljem; nije da se bojala, jednostavno joj se to činilo neugodno. S druge strane, ako pokuša zaobići groblje, put do kuće bi mogao potrajati do jutra. Uzdahnula je i krenula prema groblju. Preživjet će... A i nije da bi joj se nešto zapravo moglo dogoditi. To su priče za malu djecu.
Tada je primijetila da je povjetarac, koji je još maloprije bio svuda oko nje... nestao. Više nije bilo ni daška, i zrak je bio gotovo topao. Naježila se. Ostavši čak i bez povjetarca, koji ju je dosad blago milovao, osjetila se potpuno samom.
Ušavši u groblje, prvi joj se korak koji je zaškripao na šljunku učinio strahovito bučan i još joj je jednom kroz glavu prozujala misao da se vrati i zaobiđe groblje. Svejedno je nastavila, oprezno hodajući i ogledavajući se oko sebe. Škripanje šljunka pod njezinim nogama, njezino disanje koje se trudila održati mirnim i tiho lupanje srca odzvanjali su joj u ušima deset puta glasnije.
Groblje nije bilo veliko i bilo je lijepo uređeno, onoliko koliko se moglo vidjeti u noći. Mirni su plamenovi na svjećama dobroćudno gorjeli i osvjetljavali jednostavne kamene grobove, koji su svi bili međusobno slični. Gotovo isti. Osim pokojeg lampaša ili mramornog spomenika, ili s ukusom napravljenog buketa cvijeća, niti jedan se grob nije posebno isticao. Visokog drveća ili grmlja nije nigdje bilo, jedino se blijedo mogao vidjeti visoki križ u središtu groblja, oko kojeg je gorjelo možda nekoliko desetaka svijeća. Ella se uspjela malo smiriti, i sada je sigurnije hodala. Svejedno, bilo bi joj ugodnije da ju je brat pokupio. Čvrsto je odlučila nabaviti automobil što prije.
Odjednom je, na nekoliko metara iza sebe, čula korake koji su joj se približavali. Na trenutak se prenula, a zatim usporila i pogledala tko bi to mogao biti. Ugledala je priliku kako hoda prema njoj, ne prebrzim, ali odlučnim korakom. Na trenutak su je prošli žmarci, u strahu da će je napasti, ali kada se čovjek približio, na svoje ugodno iznenađenje ga je prepoznala.
Antonio, njezin dugogodišnji prijatelj još iz srednje škole, bio je valjda zadnja osoba koju bi očekivala ovdje, u ovo doba. Prošlo je vrlo mnogo vremena otkad su se zadnje vidjeli, i na Ellinom se umornom licu razvukao smješak. “An... Antonio!”, promucala je, još uvijek iznenađena. “Otkud ti ovdje?”
U daljini se čulo škripanje kočnica nekog automobila, koje je razbilo monotonost tišine. “Pa, eto...”, oglasi se Antonio, uz blagi smješak. “Prolazio sam uz cestu, pa...” “E, tebe stvarno nisam očekivala ovdje”, zaključi Ella. “Kamo ideš?” “Doma”, odgovori joj on. Elli prozuji kroz glavu da Antonio nije iz grada, nego da stvarno stanuje negdje u blizini ovog sela. Istina da se čak i za vrijeme srednje škole dvaput selio, ali to je svaki put bilo negdje na ovom području. “Mogu te otpratiti jedan dio puta, ako želiš”, predloži Antonio. “Naravno.” Ella je jedva dočekala tako nešto; shvatila je da zbilja mrzi tišinu i mrak koji su je obavijali, pogotovo na ovakvom mjestu. Već je stvarno bila mislila da su je svi napustili, i u ovakvoj situaciji joj je prijatelj, a pogotovo Antonio, bio više nego dobrodošao.
Krenuli su grobljem, umjerenim tempom – koliko je Elli već njezin umor dozvoljavao – i stali razgovarati o svemu i svačemu. Ella se u jednom trenutku napola isključila iz razgovora i davala neke poluautomatske odgovore, dok su joj misli strujale jednim drugim tokom... Prisjetila se vremena i vremena koje je provela uz Antonia. Uvijek joj je bio više nego drag prijatelj, i uvijek je bio ovdje kad ga je trebala. Sjetila se kako je, još na početku srednje škole, kad su se tek počeli družiti, razmišljala o njemu kao o svojem “vitezu na bijelom konju”, i nasmijala se sama sebi, sada nakon toliko vremena. Gomila je ljudi prolazila kroz njezin život, ali sad kad gleda, samo je on poput stijene čvrsto stajao kraj nje. Njihovo prijateljstvo nikada nije preraslo u nešto više, i povremeno se zapitkivala zašto je tako, i ne bi li se to jednom ipak moglo dogoditi. I sad, kad ga je slučajno srela, poželjela ga je opet vidjeti, negdje u nekoj prirodnijoj situaciji. Negdje u dugoj šetnji periferijom grada, ili na popodnevnoj kavi, ili...
Sada se zapitala zašto se se zapravo njih dvoje razdvojili. Nakon srednje škole oboje su otišli na fakultet, i kroz prve dvije godine su se još relativno često viđali. A onda je to jednostavno... postajalo sve rijeđe. Posljednjih bar tri godine se uopće nisu čuli, još manje vidjeli. Ta ju je misao vratila u potpunosti u razgovor koji su vodili, s njezine strane više-manje automatski. Opet se sjetila da je na groblju, i opet je čula svoje korake kako preglasno stružu po šljunku.
“Reci mi, Antonio”, upitala ga je konačno, “kako to da se toliko dugo nismo vidjeli? Gdje si bio zadnjih par godina?” Antonio je uzdahnuo. “A eto... Ne znam zapravo. Nastale su neke komplikacije na privatnom planu, a onda sam se i preselio... Žao mi je.” Ella je ostala zbunjena. OK, opet se preselio. Ali, zašto se ispričava? Ona se njemu jednako tako nije javljala kao ni on njoj. Htjela ga je pitati kamo se sada preselio, ali tada je opet u daljini čula nagli zvuk škripanja kočnica, i mukli udarac koji ju je potpuno izbacio iz takta.
Kad se pribrala, već su bili na izlazu iz groblja. Ovdje je već bio kraj sela, i počinjale su periferije Ellinog grada. Za desetak minuta će biti kod kuće. “Nadam se da ćeš dalje moći sama”, reče joj Antonio. “Ja ću ovdje morati drugim smjerom.” “Hoću, ovdje sam već blizu”, odgovori mu Ella. “Hvala ti što si me pratio. Samu bi me bilo prilično strah.” “Znam kako ti je... I meni je nekad bilo tako.”
Ella je posegnula u torbicu da izvadi mobitel. “Čujemo se još kojiput? Rado bih da se opet vidimo koji dan... Još uvijek imaš isti broj mobitela...? Antonio? Antonio...?” Dignula je pogled s mobitela kojeg je iskopala i shvatila da govori u prazno. Ovdje nije bilo nikoga, samo tamna, tiha, sablasna praznina. Nešto ju je stegnulo u grlu. Drhtavom je rukom spremila mobitel u torbicu. Žurno se udaljila od groblja i uputila prema svojem domu, bezuspješno se trudeći da zadrži suze koje su joj potekle niz obraz.

Svi likovi i događaji u ovoj priči su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna, no neizbježna.



decay @ 00:47 |Komentiraj | Komentari: 0