blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » vel 2007
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog - veljača 2007
ponedjeljak, veljača 26, 2007
Absolute knowledge
and ultimate understanding
would be the demise
of a human mind.

PROLOG

Dobra vam večer, prijatelji. Drago mi je što ste me se sjetili, iako mi je vrlo žao što se ovdje i na ovaj način sastajemo. Ne krivite me, ja sam želio najbolje. Nadam se da mi bar vi vjerujete, jer znam što drugi pričaju o meni.
Koliko je prošlo vremena otkad smo se posljednji put vidjeli? Mislim da je bilo vrlo dugo, no čini mi se da više ni nemam osjećaj o vremenu. Kojiput mi navre toliko sjećanja u isti mah da se potpuno izgubim, više čak ne znam ni što je stvarno a što nije. Nisam se, moram priznati, nadao da ćemo se više vidjeti, ja sam... o moj bože!!! Kakva bol! Što... se to događa? Sirene! Kočnice. Smijeh. Bol. Tko je to sa mnom? To sam ja... Ne. Nisam. Još nisam. Hoću li ikad biti? Tko je to? Gdje smo? Opet kočnica. Vrisak! Pištanje. Vrisak. Smijeh. Smijeh. Smijeh! (izblijeđuje)
Oprostite mi. Pričekajte da se smirim, molim vas. Nevjerojatno je koliko mi toga u isto vrijeme može proći kroz glavu sada, kada sam ovdje, a bez ograničenja onime što vi zovete vrijeme i prostor... Ah, da. Vi ste me zvali radi moje priče. Želite znati da li je istina sve ono što se priča, i jesam li zaista zaslužio sudbinu koja me snašla. Gadi mi se izraz «sudbina», jer je čovjekova definicija tog odvratnog pojma zapravo oličenje najobičnijeg kukavičluka i neznanja (i nezanimanja) o tome što se zapravo događa... Vjerujte mi, prijatelji; ja ću vam reći istinu. Reći ću vam što se zapravo desilo. Nemam više razloga lagati, pogotovo ne vama; više nemam ništa od toga. A i nemam što skrivati, kad se zdravo pogleda. E, pa poslušajte moju priču.

PRIČA

Odakle početi? Gdje jezapravo početak? Možda da prvo kažem nešto o glasinama koje kruže. To su izmišljotine i laži. Oni koji ništa ne znaju u pravilu misle da znaju sve, i pričaju prvo što im padne na pamet, ili što im se u danom trenutku čini najprikladnijim. Moje namjere, s druge strane, nisu bile ni najmanje nečasne, ni kada smo se Ona i ja udaljili od ostalih, a ni kasnije.
...Kako li je samo lijepa! Uživam u njezinom smijehu, u našim razgovorima i pričama... čekaj. Mi... smo sami. Opet smo se udaljili od grupe. Ne, čekaj. Prvi put smo se udaljili od grupe. Udaljili smo se. Smetali su nam. Smetaju nam... smetaju mi. Ja ležim, oni sjede oko mene, želim da odu... ne! Ne ležim, mi smo s drugim ljudima, oni nam smetaju... Meni smetaju.
Šećemo gradom. Ona je kraj mene, gledamo se u oči. Tako je lijepo ovdje, ali... užas u njezinim očima. A onda ona nestaje. Gdje je? Više je ne vidim... Bol. Vrisak. Vrisak! Sirene. Sve ispočetka... Koliko smrznutih slika! Moram se snaći u ovome. Bježi! Skloni se! Ne, neee...!
Čekajte. Moram se smiriti. Tek sam rekao nekoliko rečenica, a već skrećem s teme. Molim vas, oprostite mi na tome. Morate znati da mi je teško snaći se u vašem prostoru, a pogotovo vremenu. Idem... ispočetka.
Mrak. Da, mrak. Možda je najbolje da od toga počnem. Na glavnim ulicama gori ulična rasvjeta. Jesen... kasna jesen. Na drveću više nema lišća. Osjeća se miris ustajalog zraka, i neki blagi, uspavljujući dašak koji kao da poziva na počinak zajedno s prirodom. Grupica mladih ljudi u nekom mračnom, skrovitom dijelu malenog zaselka Bogu iza leđa. Petak je navečer... zapravo, već je subota. Ne znam točno koliko je sati, znam samo da su ljudi oko nas većinom pijani, da Ona i ja razgovaramo o... tko zna čemu. Ne mogu se sjetiti. Mislim da je to nevažno, važno je da uživam u razgovoru s Njom, slušam Njezin smijeh koji mi još sad odzvanja u ušima. S vremenom nam ljudi oko nas počinju... smetati.
Kriste, kakva bol! Ja sam slomljen, više ne mogu disati, ležim na podu, ne mogu se pomaknuti... Gdje je Ona? Želim ustati i potražiti je, vidjeti da li je sve u redu, ali ne mogu pomaknuti nijedan dio tijela, ništa me više ne sluša, više ništa ni ne čujem, samo grozno zujanje u ušima, oči mi se sklapaju, ne, ne...
Čekajte da se smirim, molim vas. Sada moram prijeći na onaj dio... na onaj dio kojeg se užasavam. Najgore je to što sam cijelo vrijeme znao što se događa. I što sam znao da sam najveći krivac za to upravo ja.
Prelazili smo preko ceste. Zbog moje proklete nepažnje nisam stigao na vrijeme reagirati. Zadnje čega se sjećam bio je bljesak bijelo-plave svijetlosti, škripanje kočnica i Njezin vrisak koji sada opet eksplodira u mojim ušima... i u kojem sam u tom trenutku prepoznao užas. Nakon toga mrak. I jeziva bol.
Kada otvorim oči, prvo što vidim su duge, sablasne, koščate ruke koje kao da me žele odnijeti u tamu. I još uvijek osjećam stravičnu bol. Ležim u nekoj lokvi... sve oko mene je mokro, slano i ljepljivo. Ruke posežu za mojim gotovo beživotnim tijelom, žele me odnijeti u mrak, ne, neee...
Treba mi vremena da shvatim da je oko mene samo ogoljelo granje na drveću pokraj ceste, da ležim u lokvi koja je mješavina mokraće i krvi, da sam bio, zajedno s Njom, sudionik preometne nesreće u kojoj smo se našli s krive strane volana, i da je ne vidim, a niti čujem. Gdje je...? U onoj eksploziji boli, na površinu mojih osjećaja se probija zabrinutost za Nju, koja sve ostalo preplavljuje, prije nego što se ponovo onesvijestim. Negdje u daljini – da li u daljini jer su daleko ili jer je moja percepcija jako prigušena – čujem sirene i osjećam plavo svijetlo koje me obasjava. Nemam se snage probuditi.
Isprekidano pištanje. Ubrzani razgovori. Panika. Molim vas, ušutite. Dajte mi mira. Osjećam kako mi se energija polako vraća. Budim se na nekoliko sekundi. Oko mene je bijelo svijetlo, vidim obrise ljudi koje ne prepoznajem, ne mogu se micati... Mogu micati očima. Vidim da ležim na krevetu. Pokraj mene leži Ona – ili bar mislim da je to ona. Ne mogu je dobro vidjeti, što zbog mojeg položaja, što zbog toga što je oko nje više ljudi nego oko mene. Zar joj je još gore nego meni? Bože, neću je valjda izgubiti... Ne, ne oduzimajte mi je, ne, neee... Ponovo zaspim. Ili padnem u nesvijest. Svejedno.
Opet čujem glasove. Ali to nisu isti glasovi. Opet sam na cesti. Ona već leži. Ne. Bljesak. Kočnice. Pregažen sam. Ne, uopće ne ležim. Pokušavam pobjeći, ali se ne mogu maknuti. Čujem vrisak u daljini. Kočnice. Osjećam da se znojim. Srce mi sve brže nabija. Vrisak. Kočnice. Vrisak. Kočnice. Pretapanje vriska u kočnice. Eksplozija. Vidim kako se oko nas razletjelo staklo i lim. Gdje je? Vrisak. Lupanje srca. Znoj. Tresak. Lupanje srca. Tresak. Pretapanje...
Gdje sam sad? Što se događa? Sve mi se ponovno vrti... Otkud da počnem? Ne, poćeo sam već... jesam li? Je li da jesam? Gdje sam stao? Koliko sam već puta bio na toj prokletoj cesti? ...A što se desilo s vozačem? Nije valjda i on...? Kriste, kakva bol. Ali nije to razlog mojeg padanja u nesvijest... Čekajte. Znam gdje sam stao.
Budim se u bolnici. Znam da je bolnica, makar jedva vidim. Ovo vam može sada zvučati krajnje paradoksalno, ali sjećam se da se ničega nisam sjećao. Više me skoro ništa nije boljelo, i osjećao sam manji poriv za spavanjem (iako je on još postojao). Ali zato jedva vidim i čujem samo žamor... Oko mene su ljudi. Razgovaraju. O Bože, koliko se glasova isprepliće, jedan preko drugog, preko trećeg, preko četvrtog, preko... Ali oni ne pričaju istovremeno. Ja znam da ne pričaju uglas, bar ne svi. Svaki govori u svoje vrijeme, osim kad mu netko drugi upadne u riječ, ali ja to osjećam kao da svi govore istovremeno, kao da svaki pokušava nadglasati drugoga, kao da svaki želi da ja čujem upravo ono što on govori... ali ja to ne čujem. Zapravo čujem, a s druge strane kao da ne čujem. A onda shvatim... shvatim da uopće ne govore meni, i da niti ne pričaju o meni. To su moji najbliži, koji ovamo uopće nisu došli zbog mene! Možda sam ja i bio razlog, no taj je razlog sad već odavno zaboravljen, i ljudi se lijepo zabavljaju i bez mene. Ponovo se rušim u san. Ili bar pokušam. Čujem ih kako galame, a ja se polako uzdižem iznad kreveta i počinjem lebdjeti u zraku. Odletim do stropa i razgledavam prostoriju odozgo. Vidim svoje tijelo, svo u zavojima i priključeno na neke aparate, moja je koža potpuno blijeda, osim crvenim mrlja na mjestima gdje su bile ozljede... Ali mene više ništa je boli, ja se osjećam gotovo potpuno dobro, i s tom pomisli mi pozli, jer shvatim što mi se dogodilo. Trudim se svim silama vratiti k svijesti, ali ne mogu, priroda je još jednom jača od moje snage volje.
Morfij. Počeo je djelovati. Zato mi se čini da se dobro osjećam, a u stvarnosti, izgleda da sam potpuno razbijen. A tada se sjetim tko je još razbijen, tko još dijeli sa mnom ovu agoniju, a možda još i goru. Ona nije u ovoj sobi, u to sam siguran. Ne, ona mora da je negdje drugdje. Njezin vrisak, koji se pretapa u škripanje kočnica, po stoti mi se put urezuje u uho i ja padam u dubok san... ili komu.

* * * * *

Budim se, izgleda, u noći. Čujem umjereno, ritmično disanje oko sebe. Čini mi se da sam potpuno svjestan... o, da. Bol se vraća. Ne znam da li da budem očajan zbog tolike boli, ili da zahvalim Bogu što je morfij prestao djelovati... užasan osjećaj. A opet... ova prokleta bol, koja mi se širi po cijelom tijelu, je svakog trena sve jača. Nakon nekoliko minuta već počinjem osjećati jaku želju za tom nesretnom drogom. A još malo kasnije, čini mi se da ni cijanid ne bi bila loša ideja. Malo nakon toga već ozbiljno razmatram prednosti cijanida pred morfijem i obrnuto, a kad konačno čujem korake medicinske sestre koja ulazi u sobu, molim Boga da mi nosi cijanid.
Krivo, naravno. Nitko mi normalan neće olakšati muke. Kako sam sijao, tako žanjem. Bolničarka me hvata za desnu ruku, koja mi nekim čudom nije ni najmanje izmasakrirana i vatom mi stavlja alkohol na moju blijedu kožu. Nakon toga dobivam iglu i vidim kako mi polako, školski, spušta to sranje u moju krv i kako se ogledava uokolo dok morfij teče. Zatim joj pogled stane na meni i očito se prepadne kad shvati da gledam ravno u nju. «Vi... ste budni?», upita me, napola iznenađeno, napola ne očekujući odgovor. «Koliko će brzo ovo početi djelovati?», upitam ja nju, jedva izrekavši tih par riječi. Shvatim da mi je grlo suho, i da djelomično ima zgrušane krvi. Jedva sam prepoznao vlastiti glas. «Uskoro», odgovori mi ona. Nije baš da sam bio zadovoljan odgovorom, ali valjda ni sama nije znala. «Nisam točno sigurna. Budite mirni.» Na ovo sam se skoro počeo smijati... budite mirni, kaže mi ona. Kao da se mogu pomaknuti. Zapravo sam imao gomilu pitanja, i želio sam odgovore što prije, ali mi tada padne na pamet da je možda pred njom bolje šutjeti i zvati doktora. Pitam je za njega. «Razgovarat ćete s njim ujutro», odgovori mi ona. «Odspavajte sad.» I opet nisam bio zadovoljan odgovorom. Uhvatim je za ruku. «Molim vas», zahropljem. Sestra uzdahne. «Ma, k vragu. Noćas je dežuran isti taj koji je krpao vas i curu. A i rekao je da vas pozna oboje. Vidjet ću što mogu.» A onda je otišla. Ja sam se pokušao sjetiti otkud bi me doktor mogao poznati, a zatim mi je sinulo da vrlo vjerojatno nisam u gradskoj bolnici nego u onom zaselku Bogu iza leđa, i cijelu sam se vječnost nadao da je to moj prijatelj kojeg sam upoznao još u osnovnoj školi, stariji nekoliko godina od mene, koji je nedavno završio medicinu. Ali, ako ja nisam u gradskoj bolnici...
Zavrti mi se u glavi. Opet je nekoliko ljudi oko mene, međusobno razgovaraju i nadglasuju jedan drugog. Sada prepoznajem neke osobe koje su mi bliske, za koje sam mislio da im nešto značim, za koje sam želio vjerovati da im nešto značim... Oni su ovdje. Ali kao da ja nisam. Oni razgovaraju o televiziji, komentiraju zajednička poznanstva, pričaju o poslu svoje djece ili o njihovom studiju, razglabaju o politici... nitko mene ni ne spominje, a kamoli da bi mi usmjerio koju riječ. Ja ne postojim.
Ponovno mi počinju ići na živce. Želim da odu. Ako već niste došli radi mene, dajte mi bar mira. Bože, grozni su. Koliko samo galame... Bože, daj da odu, idite od mene, ne mogu to trpjeti, ne, neee...
Sve ih nadglasava vrisak. Na trenutak se sve utiša, a zatim ponovno vrisak, oko mene je sve mračno, čujem škripanje kočnica, osjećam snažan udarac i tupu bol po cijelom tijelu, udaram u zemlju, opet vrisak, škripanje kočnica, vrisak, kočnice, vrisak...
Čujem korake. U pozadini još uvijek čujem kočnice, koje su sve tiše. Koraci se približavaju mojoj sobi. Kroz glavu mi još jednom prolete ljudi koji sjede oko mojeg kreveta. Ne. To nisu bile halucinacije. Znam da su bili ovdje, i znam da ih nije bilo briga za mene. Bljuje mi se od toga. Bljuje mi se od njih. Želim im reći... Jebite se svi.
Iz ovog me budi prekid koraka. Nevjerojatno je kako čovjek može pasti u pasivno stanje poput sna ili nečega sličnog čak i kad neka ritmična buka postoji, a tada ga probudi nagli prekid toga. Otvaram oči... to je on. Moj dugogodišnji prijatelj stoji iznad mene, i gleda me. Ne progovara ni riječi, vidim da je zabrinut, umoran i vrlo izmučen. Ali ne mogu ne primijetiti iznenađenje na njegovom licu kad mu kažem «Bok».

* * * * *

Jedan sat kasnije, on sjedi kraj mojeg kreveta i priča mi, a mene hvata mučnina. Osim zbog boli i zbog pokušavanja da se što dulje uspijem othrvati morfiju, mučnina me hvata i zbog onoga što čujem.
Ukratko. Nismo u glavnoj bolnici u gradu. Nismo zapravo uopće u gradu. Nalazimo se oko jedan sat, do sat i pol vožnje od grada. Preživjeli smo tešku prometnu nesreću. Zapravo... nismo svi preživjeli. Vozač je mrtav. Nađena mu je golema količina alkohola u krvi. Zaletio se u čeličnu ogradu pri «neprimjerenoj brzini», odmah nakon što je nas pregazio.
Ja sam živ. Zapravo, ja sam onaj «življi» od dvoje preživjelih. Ona je isto živa, ali nije dobro. I stanje joj se sve više pogoršava. Oboje smo izgubili mnogo krvi. Iako ja to ne mogu vidjeti, ona leži u istoj sobi, na krevetu do mojeg. (Zašto to nisam vidio? Zašto to nisam osjetio? Što se to događa?) A sad dolazi ono najgore.
Ustanovljeno je da smo ista krvna grupa. Nisu imali dovoljno krvi za oboje. Tražili su da im dovezu iz grada, ali u gradu se prvo dugo nitko nije javio, a sada treba čekati. Nisu imali dovoljno krvi za oboje. Prema nekom principu, krv koju su imali su dali onome za kojeg su procijenili «da će se lakše izvući». Nisu imali dovoljno krvi za oboje!!!
Opet vrisak. Ne. Ne smijem misliti na to. Moram ostati usredotočen. Ovo je bitno. Ako Ona umre, to si nikad neću moći oprostiti.
Uhvatim svojeg prijatelja za ruku. «Sad me dobro slušaj», jedva izgovorim, u poluglasu. Njegove su se oči raširile, a ja sam u njima prepoznao jezu. Znao je što želim.
«Slušaj me», ponovim. «Želim da uzmeš moju krv, koliko najviše možeš, i da je daš njoj. Tiho. Nemoj mi protusloviti. Slušaj me do kraja. Ja sam kriv za ovo što se dogodilo. Ako netko od nas dvoje zaslužuje umrijeti, onda sam to ja, a ne ona. Ako ne uspiješ, umrijet ćemo oboje. Ali ako ona umre, a ja ne... ne mogu ti opisati teret koji ću morati nositi. Ja to ne mogu podnijeti. Molim te.»
«Ovo je najveća glupost koju sam čuo u životu», odgovori mi on nakon kratke stanke. A zatim se ponovo zamisli na sekundu ili dvije. «Ne», reče konačno. «Neću to učiniti.» On ustaje i odlazi prema vratima... Zaustavite ga! Molim vas, zaustavite ga. Ne. Ja ga moram zaustaviti. «Molim te», kažem još jednom. «Molim te da to učiniš za mene, kao prijatelj.» On stane, okrene se i pogleda u mene. Molim te, spasi je. Recite mu da je spasi. Molim vas, recite mu. On uzdahne i iziđe iz sobe. Primijetim da se udaljava drugačijim korakom.
Rušim se u san. Prokleti morfij.
Kad se ponovo budim, još je noć. A tada me prostrijeli glavobolja. Boli me sve jače, počinje mi se vrtjeti u glavi, sve jače i jače, o moj Bože, kakva BOL!!! Refleksno se pokušavam namjestiti da mi bar glavobolja popusti, ali shvatim da se ne mogu ni pomaknuti, počinje mi se sve jače vrtjeti u glavi, tjera me na povraćanje, ali shvatim da nemam što povratiti, sve jače i jače, sve brže i brže, brže i brže, brže...
Nesvjestica. Čujem vrisak. Ne. To je pištanje. Vrisak. Kočnice. Pištanje. Kočnice. Vrisak. Kočnice. Pištanje. Pištanje. Pištanje!
A onda tišina. Shvatim što se dogodilo. I znam da će se Ona izvući. Zahvalim Bogu na tome.

* * * * *

Još imam malo vremena. Želim vam još reći da... da, iako sam napravo groznu svinjariju, barem imam osjećaj da na kraju nisam pogriješio. To je bila moja volja, ja sam odlučio umrijeti umjesto Nje, i drago mi je što je Ona preživjela. Nadam se da ćete shvatiti prije mene da život nema smisla ako sami ne tražimo smisao. Da je Ona umrla, a ne ja, moj život bi bio besmislen – u to sam uvjeren. Ali Ona je dala smisao mojem životu, a taj je smisao bio da ga dam Njoj, u trenutku kada ga je trebala.
Da li ja pričam o ljubavi? Ne znam, mislim da moja motivacija nije bila samo to. S jedne strane, učinio bih što sam učinio za gotovo bilo koga tko mi nešto znači, a s druge strane, Ona mi je bila toliko posebna da bih za Nju učinio još i mnogo više... No moje je vrijeme s Njom gotovo.
Ali nisam ponosan na sebe. Skrivio sam smrt dvoje ljudi, zamalo troje, uključujući i svoju vlastitu. To je ono što će me mučiti cijelu vječnost. Nema tog pakla koji može biti toliko užasan kao vlastiti osjećaj krivnje, kao nemogućnost da sam nađem... opravdanje, oprost, što već...? S tim ću teretom morati naučiti postojati.
Vi ste, vjerujem, saznali što vas je zanimalo. Vama se to ne bojim reći, jer znam da vam mogu vjerovati, a i za mnogo toga mi je sada svejedno. Jedino vas molim, nemojte da Ona sazna što se dogodilo i što sam učinio. Nemojte joj reći.
EPILOG
To je bila posljednja rečenica koju je izrekao, prije nego što je njegov glas izblijedio, a soba u kojoj smo se nalazili opet dobila osjećaj praznine. Brzo smo se razišli, svaki na svoju stranu. Ja sam odjurio kući, i iz ladice u sobi iskopao isječak iz tjednih novina, star već više od godine dana.
«U noći s petka na subotu, vozač M. K. (48) neprimjerenom je brzinom vozio lokalnom cestom i pregazio dvoje mladih, nakon čega se sam zaletio u čeličnu ogradu. Prema nalazima, imao je poveću koncentraciju alkohola u krvi. Pretpostavlja se da je umro od udarca u ogradu, no spekulacije su da je u trenutku kad je udario već bio mrtav radi trovanja alkoholom. Također je umro i 20-godišnji mladić, sljedeće noći u bolnici, a djevojka (19) se uspjela izvući.»
Idi s mirom, prijatelju. Možda jednom shvatiš da nisi ništa skrivio... Kao što si i sam rekao, mnogo se više toga događa od samo onoga što ljudi zovu «sudbinom». Možda jednom sam sebi oprostiš. Možda. Pred tobom je svo vrijeme koje ti treba. Idi s mirom.
I ne boj se za svoju tajnu. Ona je s nama i sa mnom sigurna, pogotovo pred mojom djevojkom.


SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA, DOGAĐAJIMA I MJESTIMA JE SLUČAJNA, NO NEIZBJEŽNA.
decay @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 22, 2007
Howling at the Full Moon
Accusing Them and cursing
Baying Them all away
I'm howling at the Full Moon.

My Brothers are all asleep
My Grandfathers are long gone
And I'm casting my blames
Howling at the Full Moon.

I smell Fear around me
Good, nobody's coming closer
Nobody would dare harm us
As I howl at the Full Moon.

Sleep tight, my Brothers.
Sleep tight, my Dearest.
Sleep tight, my Children.
I'm holding guard tonight.

decay @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, veljača 2, 2007
The Wind is blowing in my face.
Narrow city streets reek again.
The Summer has begun.

Not a soul beside me,
not a heartbeat to be heard.
And yet, everyone's alive.

I am followed by my Dreams
through fields of Hope (and Fear).
And once they guided me.

Every building so familiar,
digniful, proud, asleep, despicable.
And each one so empty.

Still walking, still breathing.
These Trainers are killing me.
Gargoyles are watching from the Towers.


decay @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare