blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » ožu 2007
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog - ožujak 2007
četvrtak, ožujak 15, 2007
Not because it is meant to be,
but because I want to.
-Nogard of Evol

    Tmurni se oblaci skupljaju na nebu. Njihova boja savršeno odgovara boji jezera, dubokog i nepreglednog. U daljini vidiš obzor, na kojemu se jedva raspoznaje razlika između boje neba i vode. Pod nogama hladni, mrtvi šljunak još jednom priziva onaj prokleti osjećaj samoće. Voda je mirna poput ulja. Na mjestima je još bistra i prozirna, tamo gdje se Sunce uspjeva probiti.
Vlažni, jutarnji zrak je vrlo svjež, iako nema ni daška vjetra. Oblaci se skupljaju sve više i više. Bijeli oblačak tvojeg daha ostaje još dugo, dugo u zraku. Gledaš u jezero, djelomično očekujući valove, no njih nema. I neće ih biti.
    Pogledaj malo dalje u vodu. Možeš pokušati barem. Dovoljno je duboko da odavde ne vidiš dno. Ne znaš što je unutra, jer sve što vidiš je crnilo, crno poput ugljena. Kroz nekoliko minuta oči će ti se priviknuti na to, ali to ne znači da ćeš nešto vidjeti... to samo znači da ćeš prestati primijećivati išta osim površine vode, dok ti pogled pokušava proniknuti u dubinu, trudeći se bez uspjeha razabrati bar nešto.
    Pazi, gubiš osjećaj za vrijeme. Više ne znaš koliko ovdje stojiš. Možda već i cijelo jutro. Ne znam. Nemaš li se potrebu pokrenuti? Pogledaj ponovo u jezero. Ne osjećaš li da te na neki način... privlači? Koliko god izgledalo hladno, ima u njemu nešto zanimljivo. Dvojba. Praviš korak prema jezeru. Sada stojiš točno na rubu, gdje obala dodiruje vodu. Vrh tvoje tenisice dotakne površinu vode, i napravi nekoliko malenih koncentričnih kružnica u jezeru.
    Zatim napraviš još jedan korak i zadržavaš nogu na površini vode. Dobro znaš da je hladno. Dvojba traje još nekoliko sekundi, a tada prebacuješ težinu na tu nogu. Priključiš i drugu nogu, shvativši da stojiš na površini. Kako? Ne znam. Pogledaj, opet stvaraš malene koncentrične krugove svojim stopalima, kao i maloprije. Praviš još jedan korak... i u tom trenutku jedan teški, sivi oblak zaklanja i posljednji tračak sunca. Ostaju samo sjene, hladnoća i tama ispod tebe. Nakon još nekoliko koraka, voda postaje sva mračnija. Više se nema što razabirati dolje, a dubina jezera se može samo nagađati. Konačno krećeš odlučnijim korakom naprijed.
    Pojavljuje se lagani povjetarac, koji nosi vodenu maglicu i udara njome u lice, na trenutke nježno hladeći, a na trenutke brijući neugodnom, mrtvom hladnoćom. S vremenom, na obzoru se počne pojavljivati crta koja bi mogla biti kopno, no to bi mogla biti i samo iluzija. No, uvijek se moguće okrenuti i vratiti istim putem.
    Odjednom se zrakom prolama krik. Pred tebe na površinu pada čovjek kojemu iz dubokih rana teče krv. Kroz nekoliko sekundi on umire, a njegov leš i sve veća lokva krvi ostaju na površini. Nakon početnog šoka, više zbog neočekivanosti nego zbog same scene, nastavljaš dalje.
    Sada se već jasno vidi kopno s druge strane, koje već odavno nije na obzoru. Na kopnu sada prvi put primijećuješ... mene. Stojim i gledam te, i ti znaš da znam sve što se događa ovdje.
    Iza tebe pada još jedan čovjek, a zatim i jedan ispred. Za nekoliko minuta pojave se – doslovce niotkuda – stotine njih, za kojima dolaze tisuće. Jedni druge ubijaju, trče površinom jezera, deru se i kolju, samo da bi već za nekoliko sekundi sami bili ubijeni. Unutar samo nekoliko minuta, mirna se površina jezera pretvorila u ubilačko polje, i to takvo koje izaziva užas u bilo kome tko samo baci pogled na njega.
    No, inicijalni strah koji se u tebi pojavio nestaje. Ja sam još tamo, na obali, i ti znaš da ne dolazim po tebe jer smatram da ti se ništa neće dogoditi. A i ti znaš da si izvan svega toga. Kraj tebe projuri čovjek mašući sjekirom, a tebi kraj uha proleti metak i zabije se njemu u glavu. Na tebe zamalo padne još jedan sa strijelom u prsima. Nemaš se potrebe ni braniti, ni bježati. Sve je teže hodati, probijati se među tolikim leševima. Čini se da ih je sve više, i da padaju sve većom brzinom.
    Na mjestima se već slažu hrpe mrtvih. A izgleda da ih dolazi sve više i više. Prolaziš među njima, i pogledavši prema dolje u jednom trenutku, shvatiš da se površina jezera više ne vidi od tolikih tijela koja ovdje leže. Nekada mirna, tiha i mrtva površina jezera sada je postala prelivena krvlju i zatrpana mrtvim tijelima... nedostatak živosti se sačuvao.
    Pogledaš još jednom prema meni, a zatim iza sebe. Prije nego što pred tebe nabacaju još nekoliko stotina leševa, primijetiš da si točno na sredini jezera. Ja te još uvijek gledam, i nadam se da ćeš konačno shvatiti.
    Krećeš dalje prema meni, ali shvatiš da je to postalo nemoguće. Više se ne možeš micati među leševima i krvi, i kud god se okreneš sve više i više mrtvih i ranjenih. Odkuda li samo dolaze? Ne znam...
    Tada osjetim da je nešto u tebi puklo. Osjećam užasni nalet adrenalina, i pad tolerancije. U jednom trenutku ti puštaš glas, koji nadjača sve krikove, sve udarce, sve pucnjeve... cijelim se bojištem zaori “DOSTA!!!”, odlučno ispušteno iz tvojeg grla. Tvoj je glas, glas pojedinca koji se ne nalazi u masi, nadjačao buku svih samozvanih ratnika koji su samo u gomilama glasni.
    Nastupa tišina. Više nema nikoga živog na površini vode, osim tebe. Svi ostali leže mrtvi. A zatim polako počinju tonuti. Jezero počinje gutati jedan po jedan sloj leševa, oružja i krvi sve dok ponovno ne postane mirno i crno, kao što je bilo i prije. Površina je opet poput ulja. Kao da ovdje nikada ničega nije bilo. Oko tvojih tenisica opet se šire malene koncentrične kružnice.
    Oblaci se šire i pojavljuje se Sunce. Polako, ali sigurno dolaziš do druge obale, gdje te čekam već cijeli dan. Znaš da te cijelo vrijeme vidim. Znaš da ne dozvoljavam da ti se išta dogodi, da samo želim da vidiš. I da ne dozvoljavam svakome da vidi to što vidiš ti. Ovdje sam. I ti si ovdje. Gotovo je.
    Zagrli me.

decay @ 02:03 |Komentiraj | Komentari: 0