blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » tra 2007
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog - travanj 2007
petak, travanj 20, 2007





There is a fine line
between a deity and a pawn.
After all, they both initiate
great events.
For Nogard of Evol, whose ideals are immortal, just like him.

    “...Iako je ovdje uz obalu sve puno stijenja”, pričao je vodič svoju priču po pitaj Boga koji put, “primijetit ćete, kada se popnemo na više dijelove, da u blizini nema većih otoka i da se iza ovog reda stijenja vidi samo otvoreno more. Još vas jednom upozoravam, pazite kuda hodate. Ovdje može biti sklisko, a ako padnete u more, struje će vas odmah odnijeti na pučinu. Prejake su da bi se moglo plivati protiv njih. Dodatna su opasnost morski psi, koji redovito ovdje lutaju. Vjerojatno im odgovara brza struja.” Uzdahnuo je. Već je bio dosadan sam sebi, nakon trideset godina ponavljanja istog. Pomislio je kako bi mu dobro došao godišnji odmor, negdje na Kavkazu ili Kilimanjaru. Ili, još bolje, mirovina. No, za sada će samo nastaviti svoju priču.

    Nives, mlada novinarka koja se nalazila u grupici od dvadesetak ljudi koji su slijedili ovog vodiča, ga je pomno slušala, a i usput dovoljno dobro percipirala okolinu. Ovdje je bila službeno, i trebalo je za dobru priču pohvatati što više toga. Hodala je gotovo potpuno uz rub, ali to je nije previše smetalo. Osjećala se dovoljno sigurnom da neće pasti. Proklinjala je vlastitu pamet što je zaboravila diktafon u hotelskoj sobi, ali valjda će se snaći i bez njega.

    Ipak, jedan joj je dio pažnje bio usmjeren na tipa u crnom, koji se nalazio nekoliko koraka ispred nje, i mnogo dalje od ruba stijenja nego ona. Činilo se da i on pozorno prati vodičevu priču. Ponovno joj je prozujio kroz glavu razgovor s njim od danas ranije, kada je bez nekog razloga, ali i bez puno razmišljanja odbila njegov poziv na piće predvečer. Činio joj se nekako... čudno. Bila je u njemu određena doza... tajanstvenosti, ali one koja pomalo plaši. Možda je jednostavno u tom trenutku smatrala da on nije njezin tip. Sada ga je s vremena na vrijeme pogledavala, pomalo se i čudeći njegovoj pojavi. Djelovao je čak pomalo mračno, sa svojim dubokim, plavim očima koje su gledale živahno, ali s jednakom dozom mirnoće iz njegovog blijedog lica, i s poludugom, gavranski crnom kosom. Bio je možda u sredini dvadesetih godina, možda drugoj polovici. Odjeća mu je bila potpuno crna, vizualno smanjujući njegovu pojavu, no njegov stav i pokreti su odavali žilavost. Generalno, nije bilo ničeg čudnog u njemu, vidjela je takvih tipova već na stotine na raznim motorističkim, rock i heavy metal zbivanjima, ali je smatrala da bi bilo tko u kontaktu s njim osjetio nelagodu.
    On je, s druge strane, trenutno djelovao prije svega indiferentno, Da, njegov pogled usmjeren u okolinu i povremeno u vodiča odavao je zainteresiranost, ali je mirno hodao uz gužvu, dok je Nives bila sve bliže rubu stijene znatiželjno se vrpoljeći i pokušavajući pohvatati što više toga. Bio je vruć dan, na kraju proljeća, i na vodičevom su se čelu mogle vidjeti kapljice znoja. Sunce je poprilično pržilo i već se bližilo podne, a mediteranska je klima mogla, nakon hladne i vlažne zime i kišnog početka proljeća mogla biti popriličan šok za ljudski organizam.
    Nives je postalo neugodno vruće. Zbog gužve oko nje, koja je već skoro jedva disala, i koja joj kao takva nije bila pretjerano ugodna, pokušala se pogurnuti malo više prema vanjskoj strani grupe. Konačno se našla gotovo na samom rubu stijene. S njezine desne strane sada je bilo samo duboko, neprijazno more, u kojem nije bilo velikih valova, ali se osjećala jaka struja prema pučini. Iz površine mora je gdjegdje izvirivala pokoja kamena gromada, ali to nije bilo dovoljno da ostavi dojam ovoga kao nečega u čemu bi bilo ugodno plivati. Bar ne ljudima. Naježila se kad joj je palo na pamet tko bi sve mogao živjeti u takvoj vodi. Podigla je pogled prema vodiču, i u tom joj je trenutku sunce zaslijepilo oči. Zbog gužve oko sebe, zbog neugodne vrućine i znoja, a sada i zbog snažnog bljeska sunca, Nives se ošamutila na nekoliko trenutaka i zateturala.
    “Molim vas, pazite da se ne približite previše rubu, i pazite kuda hodate, jer je na ovim stijenama posebno sklisko...” Vrisak je prekinuo vodičevo upozorenje. Zatim se prolomio još jedan, a grupa ljudi je refleksno uzmaknula od ruba. Crni se dečko progurao do prvih redova, prema rubu, samo da bi vidio osobu s kojom je ranije taj dan izmijenio nekoliko rečenica u prolazu, u vodi. To je bila Nives, koja se očito snašla prekasno. Bila je previše ošamućena da u presudnom trenutku shvati što se oko nje događa, a kad je došla k svijesti, već se nalazila u dubokoj, hladnoj i nadasve neugodnoj vodi koja ju je snažno vukla prema pučini.
    Nives je uhvatila panika i počela se koprcati u vodi, što je samo odmoglo cijeloj situaciji, budući da je počela gutati slanu vodu. Pokušala se smiriti i duboko udahnuti, a onda je počela iz sve snage plivati prema obali. No, što zbog panike, što zbog struje koja je bila, kako ju je vukla prema van, sve brža, Nives je sve prije nego napredovala. Očajnički se pokušala uhvatiti za stijenu, no jednom se rukom uhvatila za sloj algi i odmah skliznula, a drugu je onda samo porezala na oštrom kamenu.
    Publika na obali je samo stajala, pogleda prikovanih za nju, što joj je dodatno otežavalo situaciju. A tada je vidjela da su skrenuli pogled, i primijetila još jedan pljusak, ali budući da je gledala protiv sunca, nije vidjela što se zapravo dogodilo. Primijetila je kraj obale jednu crnu majicu i par tenisica, a nakon toga, petnaestak metara od obale, u samoj vodi, onaj isti crnokosi tip je strelovitom brzinom plivao prema njoj. Bilo je očito da je dobar plivač, a u ovom mu je smjeru i struja pomagala. Svejedno, Nives je pomislila da je ovakvo nešto nadasve glupo; kako će doći natrag? Ne samo da bi morao plivati protiv struje, nego ako još misli i nju nositi, mogli bi oboje samo potonuti. On je ipak djelovao sigurno u sebe, i bilo je očito da je namjerava stići i odvući na obalu. Nadala se da će izdržati, i jedno i drugo, jer ona je bila na kraju snaga.
    Već su bili preko stotinu metara od obale, i već su odavno izašli iz kompleksa stijena, kad ju je crni dečko konačno uhvatio. Tada je primijetio koliko je mlada žena iscrpljena i počeo je iz sve snage plivati prema obali i vući je za sobom. Vrlo sporo, ali zasad sigurno, napredovali su prema obali i uskoro su se približili stijenama. Još nekoliko desetaka metara i bit će sve u redu... a sada se mogu i na stijenama odmoriti ako će biti potrebno. Crni je mladić osjetio malo jači val vode koji ga je pogurnuo s leđa, što mu je dalo malo dodatnog potiska za nastavak.
    Čekaj malo. Otkud sad val – uz ovako jaku struju u suprotnom smjeru? Nije bilo glisera koji bi prolazili, i nije se činilo da nadolaze valovi. Pogledao je iza sebe, i čuo vrisak mlade žene kad je ova shvatila što se događa. Veliki, sivi trokut je parao površinu i približavao im se nevjerojatnom brzinom. “Sranje”, protisnuo je. Zatim je, bez razmišljanja da li je ovo pametno ili ne, munjevitim trzajem potopio mladu ženu ispod sebe, uhvativši je s obje ruke ispod ramena.
    Ovo je bilo jedino što mu je palo na pamet da ih može spasiti. Izronio je leđima izvan površine, i žilavi su mu se mišići na lopaticama i ramenima čudno zgrčili. Na njegovim leđima, niotkuda, pojavila su se krila. On ih naglo raširi i zadnji čas se podigne u zrak, noseći nasmrt preplašenu novinarku van iz vode. Crnokosi je mladić, s tim čudnim, kožnatim krilima poput šišmiševih, samo crnih poput ugljena i raspona od kojih četiri do pet metara, u svoj svojoj groteski je u tom trenutku izgledao prije svega veličanstveno.
    Morski je pas izronio njuškom iz vode i u kratkom je trenutku zubima uspio uhvatiti lijevo mladićevo krilo. Ovaj je glasno kriknuo, zapravo prije zarežao i počeo se koprcati u zraku i naizgled očajnički mahati desnim krilom – baš poput šišmiša uhvaćenog samo za jedno krilo – ne bi li se oslobodio. Konačno, nakon gotovo minute – koja je trajala cijelu vječnost – užasne boli i muke, izvukao se iz čeljusti morskog psa, razderavši gotovo pola svojeg lijevog krila. Zatim je zamahnuo krilima iz sve snage i shvativši koliko je oslabljen, jedva se spustio na obližnju stijenu. Morski pas kao da je znao kamo je ovaj otišao i počeo neumorno plivati oko stijene.
    Crni, krilati mladić je spustio Nives na stijenu, a zatim i sam sjeo. Pokušao je bar malo razgibati lijevo krilo i vidjeti u kojem mu položaju najbolje odgovara. Boljelo je kao sam vrag; životinja si je dala truda. Iz posjekotina mu je dosta brzo tekla krv. Skinuo je sa sebe potkošulju, koja mu je još bila ostala dok je skakao u more, i njome obrisao krv s krila. Zatim ju je jednim trzajem razderao i podvezao jedan dio krila, u nadi da će zaustaviti krvarenje.
    Nives se u međuvremenu pribrala i malo oporavila od šoka. “Bok”, pozdravio ju je ovaj. “Jesi li dobro?” Ona ga pogleda u nevjerici. “Jesam li dobro!?”, prasne konačno. “Pala sam u divlju vodu, u struju kakvu nisam ni sanjala da more može imati, skoro sam se utopila i skoro me morski pas pojeo, a da ne pričam da si me još i ti vrlo elegantno potopio i nasmrt preplašio kad si... kad si... izletio iz te vode! Da, dobro sam, hvala!” On joj na to mirno, bez riječi, pokaže krilo zamotano u razderanu potkošulju koja je već bila natopljena krvlju. Njezina grimasa bijesa splasne. “A... Oprosti... Nisam vidjela.” “Nije bitno”, reče on. “Usput, ja sam Pero.” “Nives...”, odgovori ona u poluglasu. “Znam”, reče Pero. “Pričali smo ranije danas. Pretpostavio sam da si zaboravila moje ime.” Bilo joj je neugodno priznati, ali nije imala izbora. Slegnula je ramenima i uzdahnula.
    Pero je ustao i pogledao niz stijenu na kojoj su stajali. Pola metra niže, na površini vode, još je kružila peraja. “Ovaj se ne šali”, primijeti on i baci pogled uokolo. Bili su još dosta daleko od obale. Po stijenama se nije moglo, jer nisu bile dovoljno guste. Trebalo je ili plivati, ili letjeti. Hm. Prvo otpada zbog prisustva izvjesne životinje. A drugo... teško da bi on sam preletio tu udaljenost, s krilima u ovakvom stanju, a još da nju nosi... pa, mogli bi, u najgorem slučaju, “prejedriti” nekoliko desetaka metara, ali teško da bi i teoretski došli do obale. Zatim je, iznenada, spazio jednu plastičnu bocu koja pluta na vodi, i to se miče znatno sporije nego što je on osjetio da ga struja vuče. Boca se nalazila u procjepu između dviju stijena, petnaestak metara odavde. Tu bi se moglo preplivati, a što je bilo još zanimljivije, tu je i obala bila relativno blizu. Peri sine ideja.
    “Nives, slušaj”, oglasi se Pero, prilično samouvjereno. “Možeš li plivati?” Ova ga pogleda onim istim pogledom nevjerice. “Pa dobro što je tebi!?” On se uopće nije obazirao više na njezine ispade bijesa, nego je samo nastavio. “Gledaj tamo”, pokaže prema procjepu među stijenama. “Tamo nema struje, bar ne toliko jake. Ja ne mogu letjeti, ali mislim da te do tamo mogu odnijeti. Nakon toga ćeš morati sama do obale. To ti je jedina šansa.” Ona zausti da nešto kaže, napola ljuta zbog takve glupe ideje, napola preneražena iz istog razloga, ali je Pero prekine. “Ne brini za ribicu. Ja ću joj odvratiti pozornost. Znaš valjda da ih privlači miris krvi.” On pokaže na svoje razderano krilo. Nives ponovo pokuša nešto reći, ali on je samo uhvati ispod koljena i iza leđa, raširi krila i, uz bolno stenjanje koje se trudio prikriti, zamahne nekoliko puta svom snagom, dižući ih oboje u zrak. Tada osjeti da mu je lijevo krilo potpuno otkazalo poslušnost, i da nikakva razderana potkošulja ne može zaustaviti to krvarenje. Počne se polako spuštati prema procjepu.
    “A sada plivaj, ako imalo želiš ostati živa”, reče joj kad su bili dvadesetak centimetara iznad površine vode. “Morski pas neće loviti tebe, nego mene; ja jače krvarim.” On je spusti u vodu i okrene se u zraku, odjedrivši kojih dva metra niže, niz struju.
    Nives je čula još jedan pljusak u vodu, ali se nije okretala. Znala je da bi je to moralno uništilo. Plivala iz sve snage prema obali, i ustanovila da je Pero zaista bio u pravu; ovdje je bilo lakše plivati. Zapravo je shvatila što ovaj namjerava učiniti tek kad joj je rekao zadnju rečenicu. A tada je bilo malo prekasno da se imalo pobuni; sad se nadala da će bar ona preživjeti i plivala je iz petnih žila prema obali na kojoj je stajalo još svega troje ili četvero ljudi. “Oni su se razbježali”, pomisli s gađenjem. Prvi put u životu, osjetila je globalni prezir prema ljudskom rodu. “Kukavice.”
    Došla je do obale iznenađujuće brzo. Uhvatila se za jednu pogodnu stijenu i popela gore. Bila je opet sva zadihana i trebalo joj je nekoliko sekundi da stane na noge i smogne hrabrosti pogledati iza sebe, u more. A tada joj je došlo na povraćanje i nije ni sama znala kako se uspjela suzdržati. Oko trideset metara od obale, tj. od stijene na kojoj je sada stajala, plivala je ogromna jarko crvena mrlja u moru, crvena bez dvojbe od krvi, koju je struja sada flegmatično vukla prema pučini. Došlo joj je da vrisne, da zaplače od jada, da se ispovraća, ali ustanovi da nema snage ni za jedno od toga. Jednostavno je pala na koljena, a zatim sjela, još nekoliko minuta tupo zureći u more.
    Iznenada, pred nju iz vode skoči morski pas. Onaj isti koji ju je maloprije skoro pojeo, opet se pojavio pred njom. Samo što je sada bio pred njom na suhom. Ovaj put je zbilja, od iznenadnog naleta adrenalina, vrisnula iz sveg glasa i odskočila dva koraka unatrag. Morski ju je pas gledao staklastim očima, ali se više nije micao. Sad je bila zbunjena. Mislila je da morski psi ne izlaze na kopno. A opet, ovaj je bio ovdje. Pojeo je Peru, i sad očito dolazi po nju. Što se to događa???
    Tada je, u bunilu od straha i šokova, konačno spazila lokvu krvi koja se širila ispod glave i prsnog koša morskog psa i shvatila da ovaj nije živ. Ali, kako je onda skočio iz vode? I zašto? Pogledala je oko sebe. Od onog malog broja ljudi koji su ovdje ostali, dakle oni koji se nisu razbježali, učinili su to u sljedećih nekoliko trenutaka. Nitko osim Nives nije tamo ostao. Gotovo nitko.
    Iz vode je izronila sablasno blijeda ruka i uhvatila se za stijenu. Zatim se pojavila druga, i konačno se na stijenu popeo... humanoidni stvor. Humanoidni, ali jedva da je imao trunčicu sličnosti s čovjekom. Njegova je koža, na mejstima potpuno razderana, bila potpuno blijeda, bez ijedne kapi krvi. Na mjestima su bili veći komadi kože potpuno oguljeni i vidjelo se mišićno tkivo blijedosive boje. S leša su mu visjeli ostaci krila, koji su izgledali kao dvije razderane plahte, bez ikakve živosti. Njegova je mokra kosa padala preko polovice ispijenog, koščatog lica, a njegove su oči bile potpuno bijele, uvučene duboko u svoje šupljine. Ali, usprkos svemu tome, stvor koji se popeo na stijene pred Nives i pred mrtvog morskog psa bez ikakve je dvojbe ličilo na Peru. I isto tako, bez dvojbe, taj stvor prema svim zakonima zdrave pameti ne bi smio ni približno biti živ.
    Stvor – Pero – ono što je ostalo od njega – je raširio sive, ispucane usne i ispod njih su se ukazali abnormalno dugi očnjaci. Zatim se okrenuo od novinarke, koja je još uvijek zaprepašteno stajala i buljila u njega, kleknuo u lokvu krvi u kojoj se nalazio morski pas i zario zube pod njegovu kožu.
    Sljedećih nekoliko minuta Nives je bila svjedokom procesa kojega malo tko ima priliku vidjeti. Ona je još jedina bila ostala na stijeni, od cijele grupe turista. Doduše, nije ona pobjegla jer se nije bojala; jednostavno se nije imala snage pomaknuti. A i jedan dio nje je bio uvjeren da joj Pero, nakon ovoga što je učinio za nju, neće učiniti ništa nažao.
    Morski se je pas potpuno smežurao. Počeo je sve više ličiti na kostur oko kojeg je navuičena sve tanja i tanja koža. Stvor koji je klečio pred njim, i koji je očito isisavao sve živo iz tijela nesretne životinje, počeo je sve više natrag ličiti na Peru. Koža mu je polako zacijeljivala na mjestima gdje je bila oguljena i poprimati boju kakvu je imala prije. Iako je razlika izgledala neznatna, sada se ipak u toj boji mogla vidjeti naznaka nekog života. Na očima su mu se počele iz sredine širiti zjenice, koje su uskoro okružile plave šarenice. Konačno, na njegovim su se leđima ponovo pojavila krila u svojoj potpunosti, groteskno veličanstvena, raširivši se i ponovno se skupivši.
    Pero se digao i uhvatio leš morskog psa za rep i snažno ga zavitlao u more. Mrtva je životinja malo plutala na valićima, udaljavajući se od obale, a zatim počela polako tonuti. Oko nje se pojavilo jato malenih riba.
    Crnokosi krilati stvor na obali je kratko vrijeme gledao prema pučini, a zatim se okrenuo prema Suncu, pognuo glavu i kleknuo na jedno koljeno. Njegova su se krila raširila u puni raspon, a zatim potpuno skupila i za nekoliko sekundi nestala, kao da ih ovdje nikad nije ni bilo. Kad je ustao i okrenuo se od Sunca, pred njim je još uvijek stajala Nives. Djelovala je kao da se uspjela poprilično pribrati. “Ti”, rekla je rezolutno, uperivši kažiprstom u njega, “imaš puno objašnjavanja za obaviti.” Pero joj uzvrati širokim smješkom. “Molim, i drugi put. Ali ubuduće bolje pazi na sebe.” S tim je riječima pokušao otići, ali ga ova zaustavi. “A da ipak odemo na ono piće navečer? Oko sedam, tamo gdje si prije rekao?” On je pogleda još jednom. “Ajde dobro”, reče konačno.

decay @ 00:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare





    Kafić je bio zagušljiv i bučan. Bila je gužva, ali se nekim čudom našao jedan prazni stol. Doduše, nije bio prazan pretjerano dugo, jer su uskoro sjeli za njega jedan blijedi, crnokosi mladić i jedna mlada novinarka.
    “OK, sad mi reci da li sam ovo dobro shvatila”, rekla je Nives. “Ti si, dakle, vampir, jelda?” Pero je kimnuo glavom. “Da. Recimo da jesam.” “Recimo??? Pojasni mi to.” “Pa gle... ukratko, nemam gospodara, ne smetaju mi tekuća voda i slične gluposti, Sunce čak volim...” “OK, OK, OK”, prekine ga ona. “Ništa mi nije jasno. Kakav gospodar, kakva tekuća voda? Daj ti počni od početka... i ne moraš štedjeti na detaljima. Imamo vremena.” Pero uzdahne. “Ajde dobro.”
    “Rođen sam u Egiptu. U starom Egiptu, u doba Amenofisa IV, iliti Ehnatona. O tadašnjem životu nemam mnogo sjećanja... ona nažalost izblijede s godinama i s drastičnim promjenama u životu. Kad kažem drastične, mislim na smrt i na to nesveto uzdizanje na koje je gospodar prisilio moje tijelo – i dušu zarobljenu u njemu na taj način. Da, imao sam gospodara. Svaki vampir ga ima, i svaki mu mora služiti, poput roba. Ako gospodar nekim čudom umre – što je iznimno rijedak slučaj – obično svi njegovi sluge umiru za njim. Tu i tamo se nađe neki vampir koji sam postane gospodar i koji počne skupljati svoju vlastitu “djecu”, ali to je vrlo teško postići.
    Sjećam se da sam imao nešto manje od tridesetak godina kada me je moj gospodar uhvatio. Kada sam bio “povampiren”, moj je gospodar već pod sobom imao cijelu vojsku – možda nekoliko stotina, ako ne i preko tisuću vampira. Bio je to ogroman broj, čak zastrašujuć ako uzmeš u obzir moć i snagu tih stvorova. A još više zastrašujuć kad shvatiš da svi oni služe jednome, koji je možda još deset puta jači od svakoga od njih.
    Kada sam se prvi put uzdigao iz svoje grobnice – kada me moj gospodar uzdigao – našao sam se u hali u kojoj su mnogi od njih bili prisutni. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj, kad je možda tisući pari očiju – vampirskih očiju – bilo upereno u mene, gledajući u mene bez riječi, bez pomaka lica, svojim prodornim pogledima. Tada nisam znao što da mislim, ni što da osjećam. Vojska tih fantastičnih, a opet užasnih stvorova je poput kipova promatrala moje uzdizanje, a zatim, na gospodarevu najjednostavniju naredbu, samo se okrenula i poslušno otišla iz hale.
    Bio sam, izgleda, najmlađi u klanu. Nisam nikad sam prisustvovao uzdizanju drugog vampira, pa pretpostavljam da nakon mene nitko nije više “dolazio” u klan. Doduše, zbog mojeg položaja u klanu, može biti da sam mnogo toga i propustio. Naime, situacija je bila sljedeća. Klan je u biti bio jedna velika lopovska družina. Vampiri pod mojim gospodarem su se najviše bavili pljačkanjem, krađom i skupljanjem vrijednosti s leševa koje su ostavljali za sobom. Razni nemoralni lanci, kao što su prodaja ukradenih vrijednosti – alkohola, tkanina i sličnog – prostitucija i slično, najčešće su bili vođeni od strane moje “braće”. Ja u svemu tome nisam sudjelovao. Moj je posao bio danonoćni boravak u jednoj od gospodarevih odaja, u kojoj je držao knjige. On je sam bio nepismen – to je bila prva stvar koja je u meni budila prijezir u njemu – ali je smatrao da su gomile spisa, knjiga i pergamenata koje je čuvao vrlo vrijedne. I bile su. Pogotovo meni.
    Vidjevši jednom prilikom jedan spis napisan pismom naroda u kojem sam nekad živio, u meni se probudio djelić sjećanja na prošli život. Počeo sam čitati. Naravno da gospodar to nije smio znati – on mi je branio da diram bilo što donešeno u tu sobu, kao što mi je i branio da izlazim iz nje. Moj jedini prozor u svijet, kao i jedina zanimacija kroz više stoljeća, postale su knjige koje sam kradomice čitao.
    Ubrzo sam naučio čitati i druga pisma i savladao i druge jezike. Još se živo sjećam grčke filozofije, egipatske matematike, rimskog zakona, hebrejske Biblije, sumerske astronomije, gomile raznoraznih sintetičkih religijskih tekstova, koji su pričali svaki svoje, a svi opet isto... Počeo sam shvaćati koliko su moja “braća”, a i sam gospodar zapravo primitivni tipovi. Oni nikada nisu ništa čitali, i stekao sam dojam da sam se uzdigao daleko iznad njih. Ako u ničemu drugome, onda u kulturi i općem znanju. Doduše, moja je fizička evolucija bila daleko najsporija – dok su oni postajali sve snažniji, brži, spretniji i otporniji, ja sam kraj njih počeo izgledati poput žgoljavca. Moja su krila narasla preko dva stoljeća nakon što ih je većina njih dobila.
    Ali ja sam zato imao nešto drugo. Imao sam dozu znanja na kojoj bi mi bilo koji ondašnji čovjek mogao zavidjeti. Ja sam točno znao kada će biti puni mjesec, kada će nastupiti plima, kada će padati kiša, kada će se moja “braća” vratiti s dobrim plijenom, a kada praznih ruku. Znao sam i što bi u kojem trenutku mogli napraviti da si olakšaju svoje živote, ali to naravno nisam govorio. Imao sam znatan uvid u ograničeni svijet oko sebe, i želio sam te granice pomaknuti. A onda se jednog dana pomak i dogodio.
    Gospodar je jednog dana donio knjigu u crnim kožnim koricama, ukrašenu crvenim rubom. Na naslovnici je bio u vosku otisnut crveni simbol koji sam tada prvi put vidio u životu. Knjiga je bila čudna – kombinacija sumerskog i arapskog pisma i jezika, no nije mi bio problem pohvatati glavnu nit... Da bi kasnije došao do još nekoliko sličnih knjiga i naučio neke sasvim nove stvari, o kojima prije nisam ni sanjao da postoje. Naučio sam da, koliko god prirodni zakoni – koje sam u to vrijeme već dobro znao – bili sveti, moguće ih je zaobići. Naučio sam magiju.
    A onda, jednog dana – da li sam bio nepažljiv ili me više nije bilo briga? – gospodar me uhvatio u čitanju neke knjige. Nisam mogao vjerovati. Nakon više od tisuću godina uspješnog prikrivanja, on me je uhvatio u neposluhu. Naravno da je odmah shvatio da ovo nije prvi put – i uhvatio ga je bijes u kakvom ga još nisam vidio. Dohvatio je drveni kolac i strelovito se zajurio prema meni da me ubije.
    Sve se odvilo možda u djeliću sekunde. Ja se samo sjećam da sam – na svoje vlastito čudo – bio vrlo smiren, i da sam ispružio desnu ruku prema njemu. On je bio na nekoliko metara od mene kad je stao i zagrcnuo se, jer se kolac koji je držao u ruci zabio u njegovo srce. Zadnje što sam vidio prije nego što sam se srušio u nesvjest bilo je gospodarevo uznevjereno, umiruće lice dok su njegovo tijelo zahvaćali pakleni plamenovi.
    Kad sam se pribrao, vidio sam pred sobom hrpicu pepela koja je nekad bila moj gospodar. Ubio sam ga. I preživio sam. Nisam mogao vjerovati – kako, zašto? To je bilo prvo što sam pomislio. Zatim sam podigao glavu, i ustanovio da legija vampira stoji oko mene. Činilo mi se u tom trenutku da ih je daleko više od tisuću. Svi do jednog bili su iz klana mojeg bivšeg – sada mrtvog – gospodara, i očito su svi bili živi. Vrlo živi, čak. I uskoro mi je postalo jednako očito da žele osvetiti svojeg gospodara. To je meni bilo neshvatljivo, s obzirom da sam ja jedva dočekao da stari prdonja otegne papke. Njihove blijede šake koje su odavale nadljudsku snagu bile su stisnute, njihovi zvjerski očnjaci bili su iskeženi, a u crvenim im se očima vidjela žeđ za krvi. Mojom krvi.
    Ne znam kako sam se našao sklenut za nekakav oltar, u nekoj drugoj prostoriji, otkud su se stvorila četiri vampira koji su me držali za ruke i noge, otkud se stvorio peti iznad moje glave i kako su svi odjednom formirali krug oko mene. Znam da su očito htjeli izvesti neki obred nada mnom... i znam da je to bio trenutak kada sam ustanovio da mi svi oni nisu ni približno ravni.
    Samo nekoliko minuta kasnije preko tisuću vampira ležalo je mrtvo na tlu, a ja sam stajao doslovce do gležnjeva u krvi, koja nije bila moja, a bogme ni njihova, iako je još do maloprije tekla kroz njihova tijela.
    Tog sam dana pobjegao. Više ni ne znam, ni ne želim znati gdje je to mjesto. Od onda sam se trudio uklopiti među ljude, čak štoviše, postati opet čovjek. Priviknuo sam se opet na tekuću vodu i na Sunce – ili da se bolje izrazim – pomirio sam se s Atonom. Uglavnom se od onda vucaram i skupljam raznorazna iskustva, tražeći... iskreno, ne znam ni sam što. Kako nisam smrtan, za život mi ne treba mnogo.
    Mnogo sam stvari od onda i zaboravio. O magiji više pojma nemam, kao ni o naprednijoj sumerskoj astronomiji, kao ni o bilo čemu što sam nekada davno s tolikim zanimanjem proučavao... Mislim da sam već odavno došao do točke gdje bih trebao shvatiti da moj život i nema više nekog smisla, ali eto, ono ljudsko u meni me tjera dalje.
    Eto, to je moja priča.”
    Nives je prvo nekoliko trenutaka samo tupo buljila pred sebe. Zatim se je uspjela pribrati. “Ok... mislim da shvaćam. Nadam se...” Pero je slegnuo ramenima, a ova srkne zadnji gutljaj kave. Zatim se nečega sjetila. “Još... jedno pitanje”, reče. “Pucaj”, odgovori Pero. “Ja ću odgovoriti ako mogu.” “Nakon svega što si proživio, nakon svega što si vidio i nakon tolikih tisuća godina vlastitog života, zašto si se uopće jutros išao gnjaviti da spasiš mene?”
    Pero je uzdahnuo. “Tužni ste vi ljudi stvorovi. Imate uglavno potpuno krive predodžbe o svijetu oko sebe, a pogotovo o pravim vrijednostima u njemu. Vrijednost nečega što imate zbilja shvatite tek kad to izgubite. Ja, draga moja novinarko, za razliku od tebe, dobro znam vrijednost ljudskog života.”

* * * *

    “Stigla je DNA analiza. Osim činjenice da bi ovaj tip trebao zapravo biti morski pas, i njegovog relativno čudnog zubala, ne vidim ništa neobično.” “Morski pas??? Jesi li ti siguran u to? Mislim da su dečki u labosu opet nešto fulali... A što se tiče zubiju, čuo sam nedavno da su si neki tamo sljedbenici nekog sotonističkog kulta dali usaditi takve zube. Ma, bez veze.”
    Dvojica u bijelim kutama su napustila prostoriju. Iza njih je, na stolu za seciranje, ostalo izmasakrirano Perino tijelo, a njegovo je mrtvo lice gledalo iz posude s formalinom, ostavši bez imalo dostojanstva.

LIKOVI, DOGAĐAJI I MJESTA U OVOJ PRIČI SU IZMIŠLJENI.
SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM LIKOVIMA, DOGAĐAJIMA I MJESTIMA
JE SLUČAJNA, NO NEIZBJEŽNA.


decay @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 0