blogić s literarnim radovima, by Dorian Silenus
A Decay Repository
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Misc stuff
Nema zapisa.
Blog
petak, travanj 20, 2007





    Kafić je bio zagušljiv i bučan. Bila je gužva, ali se nekim čudom našao jedan prazni stol. Doduše, nije bio prazan pretjerano dugo, jer su uskoro sjeli za njega jedan blijedi, crnokosi mladić i jedna mlada novinarka.
    “OK, sad mi reci da li sam ovo dobro shvatila”, rekla je Nives. “Ti si, dakle, vampir, jelda?” Pero je kimnuo glavom. “Da. Recimo da jesam.” “Recimo??? Pojasni mi to.” “Pa gle... ukratko, nemam gospodara, ne smetaju mi tekuća voda i slične gluposti, Sunce čak volim...” “OK, OK, OK”, prekine ga ona. “Ništa mi nije jasno. Kakav gospodar, kakva tekuća voda? Daj ti počni od početka... i ne moraš štedjeti na detaljima. Imamo vremena.” Pero uzdahne. “Ajde dobro.”
    “Rođen sam u Egiptu. U starom Egiptu, u doba Amenofisa IV, iliti Ehnatona. O tadašnjem životu nemam mnogo sjećanja... ona nažalost izblijede s godinama i s drastičnim promjenama u životu. Kad kažem drastične, mislim na smrt i na to nesveto uzdizanje na koje je gospodar prisilio moje tijelo – i dušu zarobljenu u njemu na taj način. Da, imao sam gospodara. Svaki vampir ga ima, i svaki mu mora služiti, poput roba. Ako gospodar nekim čudom umre – što je iznimno rijedak slučaj – obično svi njegovi sluge umiru za njim. Tu i tamo se nađe neki vampir koji sam postane gospodar i koji počne skupljati svoju vlastitu “djecu”, ali to je vrlo teško postići.
    Sjećam se da sam imao nešto manje od tridesetak godina kada me je moj gospodar uhvatio. Kada sam bio “povampiren”, moj je gospodar već pod sobom imao cijelu vojsku – možda nekoliko stotina, ako ne i preko tisuću vampira. Bio je to ogroman broj, čak zastrašujuć ako uzmeš u obzir moć i snagu tih stvorova. A još više zastrašujuć kad shvatiš da svi oni služe jednome, koji je možda još deset puta jači od svakoga od njih.
    Kada sam se prvi put uzdigao iz svoje grobnice – kada me moj gospodar uzdigao – našao sam se u hali u kojoj su mnogi od njih bili prisutni. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj, kad je možda tisući pari očiju – vampirskih očiju – bilo upereno u mene, gledajući u mene bez riječi, bez pomaka lica, svojim prodornim pogledima. Tada nisam znao što da mislim, ni što da osjećam. Vojska tih fantastičnih, a opet užasnih stvorova je poput kipova promatrala moje uzdizanje, a zatim, na gospodarevu najjednostavniju naredbu, samo se okrenula i poslušno otišla iz hale.
    Bio sam, izgleda, najmlađi u klanu. Nisam nikad sam prisustvovao uzdizanju drugog vampira, pa pretpostavljam da nakon mene nitko nije više “dolazio” u klan. Doduše, zbog mojeg položaja u klanu, može biti da sam mnogo toga i propustio. Naime, situacija je bila sljedeća. Klan je u biti bio jedna velika lopovska družina. Vampiri pod mojim gospodarem su se najviše bavili pljačkanjem, krađom i skupljanjem vrijednosti s leševa koje su ostavljali za sobom. Razni nemoralni lanci, kao što su prodaja ukradenih vrijednosti – alkohola, tkanina i sličnog – prostitucija i slično, najčešće su bili vođeni od strane moje “braće”. Ja u svemu tome nisam sudjelovao. Moj je posao bio danonoćni boravak u jednoj od gospodarevih odaja, u kojoj je držao knjige. On je sam bio nepismen – to je bila prva stvar koja je u meni budila prijezir u njemu – ali je smatrao da su gomile spisa, knjiga i pergamenata koje je čuvao vrlo vrijedne. I bile su. Pogotovo meni.
    Vidjevši jednom prilikom jedan spis napisan pismom naroda u kojem sam nekad živio, u meni se probudio djelić sjećanja na prošli život. Počeo sam čitati. Naravno da gospodar to nije smio znati – on mi je branio da diram bilo što donešeno u tu sobu, kao što mi je i branio da izlazim iz nje. Moj jedini prozor u svijet, kao i jedina zanimacija kroz više stoljeća, postale su knjige koje sam kradomice čitao.
    Ubrzo sam naučio čitati i druga pisma i savladao i druge jezike. Još se živo sjećam grčke filozofije, egipatske matematike, rimskog zakona, hebrejske Biblije, sumerske astronomije, gomile raznoraznih sintetičkih religijskih tekstova, koji su pričali svaki svoje, a svi opet isto... Počeo sam shvaćati koliko su moja “braća”, a i sam gospodar zapravo primitivni tipovi. Oni nikada nisu ništa čitali, i stekao sam dojam da sam se uzdigao daleko iznad njih. Ako u ničemu drugome, onda u kulturi i općem znanju. Doduše, moja je fizička evolucija bila daleko najsporija – dok su oni postajali sve snažniji, brži, spretniji i otporniji, ja sam kraj njih počeo izgledati poput žgoljavca. Moja su krila narasla preko dva stoljeća nakon što ih je većina njih dobila.
    Ali ja sam zato imao nešto drugo. Imao sam dozu znanja na kojoj bi mi bilo koji ondašnji čovjek mogao zavidjeti. Ja sam točno znao kada će biti puni mjesec, kada će nastupiti plima, kada će padati kiša, kada će se moja “braća” vratiti s dobrim plijenom, a kada praznih ruku. Znao sam i što bi u kojem trenutku mogli napraviti da si olakšaju svoje živote, ali to naravno nisam govorio. Imao sam znatan uvid u ograničeni svijet oko sebe, i želio sam te granice pomaknuti. A onda se jednog dana pomak i dogodio.
    Gospodar je jednog dana donio knjigu u crnim kožnim koricama, ukrašenu crvenim rubom. Na naslovnici je bio u vosku otisnut crveni simbol koji sam tada prvi put vidio u životu. Knjiga je bila čudna – kombinacija sumerskog i arapskog pisma i jezika, no nije mi bio problem pohvatati glavnu nit... Da bi kasnije došao do još nekoliko sličnih knjiga i naučio neke sasvim nove stvari, o kojima prije nisam ni sanjao da postoje. Naučio sam da, koliko god prirodni zakoni – koje sam u to vrijeme već dobro znao – bili sveti, moguće ih je zaobići. Naučio sam magiju.
    A onda, jednog dana – da li sam bio nepažljiv ili me više nije bilo briga? – gospodar me uhvatio u čitanju neke knjige. Nisam mogao vjerovati. Nakon više od tisuću godina uspješnog prikrivanja, on me je uhvatio u neposluhu. Naravno da je odmah shvatio da ovo nije prvi put – i uhvatio ga je bijes u kakvom ga još nisam vidio. Dohvatio je drveni kolac i strelovito se zajurio prema meni da me ubije.
    Sve se odvilo možda u djeliću sekunde. Ja se samo sjećam da sam – na svoje vlastito čudo – bio vrlo smiren, i da sam ispružio desnu ruku prema njemu. On je bio na nekoliko metara od mene kad je stao i zagrcnuo se, jer se kolac koji je držao u ruci zabio u njegovo srce. Zadnje što sam vidio prije nego što sam se srušio u nesvjest bilo je gospodarevo uznevjereno, umiruće lice dok su njegovo tijelo zahvaćali pakleni plamenovi.
    Kad sam se pribrao, vidio sam pred sobom hrpicu pepela koja je nekad bila moj gospodar. Ubio sam ga. I preživio sam. Nisam mogao vjerovati – kako, zašto? To je bilo prvo što sam pomislio. Zatim sam podigao glavu, i ustanovio da legija vampira stoji oko mene. Činilo mi se u tom trenutku da ih je daleko više od tisuću. Svi do jednog bili su iz klana mojeg bivšeg – sada mrtvog – gospodara, i očito su svi bili živi. Vrlo živi, čak. I uskoro mi je postalo jednako očito da žele osvetiti svojeg gospodara. To je meni bilo neshvatljivo, s obzirom da sam ja jedva dočekao da stari prdonja otegne papke. Njihove blijede šake koje su odavale nadljudsku snagu bile su stisnute, njihovi zvjerski očnjaci bili su iskeženi, a u crvenim im se očima vidjela žeđ za krvi. Mojom krvi.
    Ne znam kako sam se našao sklenut za nekakav oltar, u nekoj drugoj prostoriji, otkud su se stvorila četiri vampira koji su me držali za ruke i noge, otkud se stvorio peti iznad moje glave i kako su svi odjednom formirali krug oko mene. Znam da su očito htjeli izvesti neki obred nada mnom... i znam da je to bio trenutak kada sam ustanovio da mi svi oni nisu ni približno ravni.
    Samo nekoliko minuta kasnije preko tisuću vampira ležalo je mrtvo na tlu, a ja sam stajao doslovce do gležnjeva u krvi, koja nije bila moja, a bogme ni njihova, iako je još do maloprije tekla kroz njihova tijela.
    Tog sam dana pobjegao. Više ni ne znam, ni ne želim znati gdje je to mjesto. Od onda sam se trudio uklopiti među ljude, čak štoviše, postati opet čovjek. Priviknuo sam se opet na tekuću vodu i na Sunce – ili da se bolje izrazim – pomirio sam se s Atonom. Uglavnom se od onda vucaram i skupljam raznorazna iskustva, tražeći... iskreno, ne znam ni sam što. Kako nisam smrtan, za život mi ne treba mnogo.
    Mnogo sam stvari od onda i zaboravio. O magiji više pojma nemam, kao ni o naprednijoj sumerskoj astronomiji, kao ni o bilo čemu što sam nekada davno s tolikim zanimanjem proučavao... Mislim da sam već odavno došao do točke gdje bih trebao shvatiti da moj život i nema više nekog smisla, ali eto, ono ljudsko u meni me tjera dalje.
    Eto, to je moja priča.”
    Nives je prvo nekoliko trenutaka samo tupo buljila pred sebe. Zatim se je uspjela pribrati. “Ok... mislim da shvaćam. Nadam se...” Pero je slegnuo ramenima, a ova srkne zadnji gutljaj kave. Zatim se nečega sjetila. “Još... jedno pitanje”, reče. “Pucaj”, odgovori Pero. “Ja ću odgovoriti ako mogu.” “Nakon svega što si proživio, nakon svega što si vidio i nakon tolikih tisuća godina vlastitog života, zašto si se uopće jutros išao gnjaviti da spasiš mene?”
    Pero je uzdahnuo. “Tužni ste vi ljudi stvorovi. Imate uglavno potpuno krive predodžbe o svijetu oko sebe, a pogotovo o pravim vrijednostima u njemu. Vrijednost nečega što imate zbilja shvatite tek kad to izgubite. Ja, draga moja novinarko, za razliku od tebe, dobro znam vrijednost ljudskog života.”

* * * *

    “Stigla je DNA analiza. Osim činjenice da bi ovaj tip trebao zapravo biti morski pas, i njegovog relativno čudnog zubala, ne vidim ništa neobično.” “Morski pas??? Jesi li ti siguran u to? Mislim da su dečki u labosu opet nešto fulali... A što se tiče zubiju, čuo sam nedavno da su si neki tamo sljedbenici nekog sotonističkog kulta dali usaditi takve zube. Ma, bez veze.”
    Dvojica u bijelim kutama su napustila prostoriju. Iza njih je, na stolu za seciranje, ostalo izmasakrirano Perino tijelo, a njegovo je mrtvo lice gledalo iz posude s formalinom, ostavši bez imalo dostojanstva.

LIKOVI, DOGAĐAJI I MJESTA U OVOJ PRIČI SU IZMIŠLJENI.
SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM LIKOVIMA, DOGAĐAJIMA I MJESTIMA
JE SLUČAJNA, NO NEIZBJEŽNA.


decay @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 0